Dijete kojem nedostaju osnovna iskustva s teksturama na rukama i nikad nije bilo izloženo 'neurednim' teksturama u prirodi može postati preosjetljivo na taktilne informacije
Ashley Thurn je majka dvoje djece i iz prve ruke zna kako nered tijekom obroka može osobu dovesti do ivice ludila. No, kao pedijatrijska terapeutica, specijalizirana za senzorička pitanja vezana uz hranjenje i izbirljivu prehranu, također zna da ima puno prednosti od puštanja djece da 'neuredno' jedu nego da imaju 'neuredne' odnosno neredovite obroke.
Čudesne stvari koje bebe mogu u prvoj godini života
Puno mama odgađa puštanje svojih mališana da se sami hrane kako bi izbjegle nered. Problem s odgađanjem samostalnog hranjenja i ne dozvoljavanjem bebama da istražuju hranu rukama je taj što u nekim slučajevima može dovesti do ometanja normalnih obrazaca hranjenja i dugoročno može pridonijeti selektivnijim obrascima prehrane.
Mnogo je načina kako odgođeno samostalno hranjenje može ometati razvoj normalnog hranjenja i razvoj oralnih motoričkih sposobnosti (vještine koje pomažu da usta, jezik, usne i obrazi djeluju koordinirano kako bi se prožvakala i gutala hrana).
Bebe uče kroz dodir
Možda bi bilo korisno da prvo saznaš kako bebe uče o svijetu oko sebe u prvoj godini života. Bebe su potaknute svojim taktilnim osjećajem i istražuju svijet oko sebe svojim osjećajem dodira. Dodiruju, osjećaju i istražuju predmete koji su im nadohvat ruke i ona ih stavljaju u usta. To im pomaže da shvate više o svom okruženju.
Upravo na vrhovima prstiju, usnama i jeziku nalazi se više senzornih receptora (stanice koje šalju taktilne ili dodirne informacije u mozak da nam pomognu da shvatimo o čemu se radi i kakav je osjećaj) nego u bilo kojoj drugoj regiji u čitavom ljudskom tijelu. Bebe uče o prihvaćanju novih tekstura po vrlo specifičnom redoslijedu dodira: najprije rukama, a zatim usnama (proksimalno i distalno prihvaćanje senzora).
Bebama i djeci treba omogućiti i dati im priliku da dodirnu, osjete i namirišu hranu kako bi odlučili hoće li je probati i ustima.
Bebe prirodno žude za autonomijom
Druga važna karakteristika beba, svojstvena i urođena, jest ta što ih prirodno potiče potreba i želja za autonomijom i neovisnošću. Jednostavno rečeno: oni žele otkriti kako stvari funkcioniraju samostalno. Ovo može objasniti zašto su često prve riječi djeteta "ne", "ja" ili "ja" ili "moje". Svakako, neke su bebe pasivnije od drugih, ali u većini slučajeva djeca žele raditi stvari za sebe. To je posebno važno tijekom kritičnog razdoblja hranjenja.
Važno je bebama omogućiti da same istražuju hranu kada su spremne i da ne zadiremo u ovaj urođeni nagon za samostalnošću hranjenja. Upravo samostalnost hranjenja može postaviti okvir za razvoj zdravog odnosa s hranom.
Nered pomaže u desenzibiliziranju taktilnog sustava
Prevelika zaštita i pretjerano čišćenje naučilo je djecu kako nered nije u redu. Dijete kojem nedostaju osnovna iskustva s teksturama na rukama i nikad nije bilo izloženo 'neurednim' teksturama u prirodi može postati preosjetljivo na taktilne informacije (ta će djeca plakati ili vrištati ako im se ruke ili lice isprlja ili će odbiti hodati po pijesku ili travi).
Senzorno povezana dijagnoza je u porastu više nego ikad prije. Moramo naučiti svoju djecu (i prekvalificirati se kao mame) da je nered u redu i vrlo presudan dio igre i dječjeg razvoja. Bebama i djeci treba dozvoliti da se uprljaju i osjete svoju hranu rukama jer ovaj važan dio senzorne igre potiče toleranciju na širi izbor tekstura.
Koju hranu ponuditi djetetu kad počne jesti rukama?
Samostalno hranjenje potiče koordinaciju ruka-oko i fine motoričke sposobnosti
Posljednji, ali svakako ne najmanje važan razlog zbog kojeg nered tijekom hranjenja koristi bebama je taj što pospješuje razvoj koordinacije ruka-oko i fine motoričke sposobnosti. Ove vještine ruku utječu na mnoge životne vještine. Nekoliko primjera životnih vještina koje ovise o koordinaciji ruku-očiju su stvari poput odijevanja, rukopisa, vezanja cipela, upotrebe posuđa i rezanja.
