Crtići, odnosno mediji imaju veliki utjecaj na djecu. Oni utječu na njihovo ponašanje i razmišljanje, na njihove postupke i odluke. To je posebno izraženo danas kada roditelji sve više izbivaju iz kuće i sve manje sudjeluju u odgoju djece i općenito u njihovim životima. Uzori, odgojitelji i prijatelji postaju imaginarni likovi koji postaju oličenje svega onoga što djeca žele i nastoje dobiti od roditelja, piše Iva Brčić
Djeca obožavaju gledati crtiće. Ujutro čim otvore oči, prvo što im pada na pamet je gledanje dogodovština omiljenih animiranih likova. Razlog takvog obožavanja crtića je u tome što djeca žive u dva svijeta. Jedan je svijet odraslih, a drugi njihov svijet... svijet mašte. I dok im je prvi poprilično nejasan, čudan i pomalo dosadan sa svim silnim pravilima i zabranama, u dječjem svijetu sve je moguće. Pomoću mašte stvaraju nove svjetove, postaju super junaci i vrijede neka sasvim drukčija pravila.
Crtići su zapravo neka vrsta spoja tih dvaju svjetova koji zahvaljujući tehnološkim dostignućima nude prikaz kako djeca doživljavaju svijet oko sebe. Svijet u kojem je moguće da su djevojčica Maša i medo prijatelji, da spužva po imenu Bob radi u restoranu ili da vatrogasni kamion Žarko zalijeva cvijeće u Kurbli Bistroj. Kao rezultat toga, dobivamo sadržaj s likovima s kojima se djeca mogu vrlo lako povezati. Šarenilo i brzi tempo radnje čine ih zabavnima i interesantnima. Baš kao i neobični likovi. Ne smijemo zaboraviti da djeca ne mogu dugo biti koncentrirana na neku radnju ili sadržaj, pa sve navedeno zapravo pomaže da tu pažnju i zadrže.
Imaginarni likovi oličenje su svega što djeca žele od roditelja
Upravo zbog toga crtići, odnosno mediji imaju veliki utjecaj na djecu. Oni utječu na njihovo ponašanje i razmišljanje, na njihove postupke i odluke. To je posebno izraženo danas kada roditelji sve više izbivaju iz kuće i sve manje sudjeluju u odgoju djece i općenito u njihovim životima. Uzori, odgojitelji i prijatelji postaju imaginarni likovi koji postaju oličenje svega onoga što djeca žele i nastoje dobiti od roditelja.
Likovi poput Maše, Spužve Boba ili pak Toma i Jerryja postaju junaci koji putem masovnih medija sve više preuzimaju odgojnu i edukativnu ulogu. Upravo zato je sve veći problem nasilja u animiranim filmovima, jer ga djeca oponašaju. Ona se poistovjećuju s animiranim junacima koji postaju njihovi idoli. A što oni rade, naravno da žele i djeca, bez obzira koliko to bilo loše. Kada Tom u jednoj od epizoda lupi Jerryja lopatom po glavi, ovaj se samo malo strese i nastavi dalje. Prema dječjoj logici, ništa se loše nije dogodilo jer nitko nije ozlijeđen. Dakako da u stvarnosti to ne bi tako bilo, ali mala djeca to ne znaju. Ona ne mogu razlikovati fikciju od stvarnosti.
Oprez! Najmlađi doslovno shvaćaju poruke u reklamama
Navala adrenalina i stanje uzbuđenosti
Istraživanje koje je provelo Sveučilište u Iowi je dalo poražavajuće rezultate. Pokazalo je da je količina nasilja u dječjem programu znatno veća nego u onome namijenjenom općoj publici. Ono što se tu nameće je pitanje, zašto bi netko poticao nasilje među djecom.
Razlog leži u zaradi. Sav dječji program, odnosno animirani filmovi su popraćeni s velikim brojem proizvoda. Samo u SAD-u brendovi koji se baziraju na dječjim animiranim likovima su zaradili preko 92 milijarde dolara. A da bi to postigli u svoje programe i uratke uvode primarne emocije koje snažno utječu na pamćenje, učenje i ponašanje. Emocije poput straha, tuge, uzbuđenja i sreće postaju sastavni dio svih sadržaja namijenjenih odraslima i djeci.
Gledanje takvog sadržaja stimulira navalu adrenalina i stanje uzbuđenosti. Dolazi do lučenja endorfina i aktivacije osjećaja ugode koje dijete kasnije nastoji ponovo proživjeti. Baš zato bi djeca mogla nakon odgledanog crtića Maša i Medo (Dan za pranje rublja.) iz sve snage lupati po vratima oponašajući malu junakinju. Naime, zrcalni neuroni uvjetuju oponašanje upravo onih radnji koja je prvotno dovela do nekih od navedenih osjećaja. Upravo zato su u stanju provesti sate gledajući animirane filmove. Naprosto postanu ovisni o adrenalinu.
Djeca po prirodi nisu nasilna
Ali treba naglasiti da djeca po prirodi nisu nasilna. Ona uče takvo ponašanje koje s vremenom usvoje kako normalno. Posebno ako pomoću njega ostvare ono što žele. U smanjenju nasilnog ponašanja veliku ulogu imaju roditelji.
- Ono što trebaju napraviti je vremenski ograničiti gledanje. Smanjenje vremena provedenog pred ekranom, dovodi i do smanjenja nasilnog ponašanja.
- Također bi roditelji trebali prvo pogledati crtić, najavu za film ili ono što misle dati gledati djetetu. Na taj način se mogu najbolje uvjeriti da li je sadržaj prikladan.
- Ako dođe do nasilja trebaju s djetetom o tome razgovarati. Što je uzrokovalo takvo ponašanje likova, te dati do znanja da se problemi ne rješavaju na taj način. Također mogu pitati dijete na koje načine bi se problem mogao riješiti.
- Usmjeriti im pažnju na sadržaj koji pridonosi razvoju kreativnosti i potiče znatiželju, empatiju, suradnju i pomaganje.
U slučaju da se dijete ipak počne nasilno ponašati potrebno je s njim komunicirati na dječjem jeziku. Kada su djeca ljuta ili uzbuđena vrlo teško mogu kontrolirati svoje emocije, logika im ne djeluje i puno slabije razumiju ono što im želimo poručiti. Recimo u situaciji kada dijete počne bacati igračke rečenica poput: "Baciti, baciti, baciti igračke, baciti igračke!" daje djetetu do znanja da shvaćamo što želi. Nakon što se smirilo, spuštajući se na razinu njegovih očiju i gledajući ga u oči možemo reći ono što želimo uz iskazivanje poštovanja i skretanje pažnje na nešto interesantno.
