Školarci Slobodne aktivnosti 525 prikaza 07. svibnja 2014.

Uloga medija u razvoju djece

djevojčica internet
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Kako postići da djeca i mladi koriste medijske sadržaje za zadovoljenje i intelektualnih potreba i potreba za zabavom, te da im negativne poruke bruse kritičku moć, a pozitivne izgrađuju duh? Pročitajte što o ovome misle pedagozi

Autorice članka, magistre pedagogije Maja Jerčić i Jelena Sitar, autorice knjige 'Učimo učiti: ŠTO je kvalitetno znanje i KAKO ga stjecati', za djecu viših razreda osnovne škole vodile su ciklus radionica 'Pametno korištenje medija' te na temelju iskustva s tih radionica, ali i teorijskog znanja, komunikacije i suradnje s učenicima i roditeljima, došle do sljedećih zaključaka:

Potraga za sredinom    

S jedne se strane divimo lakoći kojom djeca koriste razne uređaje, a s druge strane negodujemo i protestiramo zbog negativnog djelovanja medija i tehnologije na njihove još neoblikovane i neotporne umove. S jedne strane slavimo medije i tehnologiju kao baze znanje s jednostavnim pristupom, klik, klik, klik, evo ga; a istovremeno se ljutimo zbog nekvalitete nekredibilnosti informacija koje pružaju. Priznajemo medijima njihovu funkciju socijalnog povezivanja, ali ih i kudimo zbog pojave otuđenja u društvu. Kontradiktorni parovi pozitivnih i negativnih obilježja medija mogli bi se i dalje nabrajati, čini se da je polarizacija medijskih karakteristika i utjecaja poprilično radikalna te da stvara bojno polje između razvojno progresivnih i retrogradnih snaga. Tako uspostavljen crno-bijeli svijet medija stvara crno-bijele korisnike: ovisnike koji pasivno konzumiraju medijske sadržaje i kritički nastrojenu opoziciju koja u medijima vidi izvor svih civilizacijskih zala. Gdje je, odnosno što je sredina? Između crnog i bijelog pola prostire se cijela paleta šarenih mogućnosti korištenja medija. 

Kako postići da se djeca i mladi u svojoj interakciji s medijima kreću tom sredinom, da koriste medijske sadržaje za zadovoljenje i intelektualnih potreba i potreba za zabavom, te da im negativne poruke bruse kritičku moć, a pozitivne izgrađuju duh? Kako medije učiniti vrijednim odgojnim i obrazovnim instrumentima? Vjerujemo da jedini primjereni odgovor, s mogućnošću implementacije, na ovo pitanje može dati medijsko obrazovanje – osposobljavanje djece i mladih za kvalitetno i smisleno korištenje medija. Loši utjecaji ne mogu se iskorijeniti, površnost informacija ne može se oplemeniti, trivijalnost se ne može zabraniti, ali djeci i mladima mogu se pružiti kognitivni alati za obranu od svega navedenog, kao i potaknuti stvaralačke sposobnosti za pretvorbu lošeg, površnog i trivijalnog u dobro, duboko i smisleno. 

Medijsko obrazovanje djeci i mladima mogu pružiti roditelji i nastavnici. U svrhu razumijevanja uloge medija u razvoju djece i mladih, u daljnjem će se tekstu objasniti specifičnost dječje percepcije medija, prikazat će se  svojevrsni ideal interakcije djece i medija (poželjni način korištenja medija koji se može postaviti kao cilj medijskog obrazovanja), problematizirat će se utjecaj i etičnost medija, argumentirati potreba za medijskim obrazovanjem te ćemo zaključiti s prikazom potencijala medija kao pozitivnih odgojno-obrazovnih intrumenata. 

Percepcija medija - pogled djece

U interakciji s medijima, djeca i mladi itekako promišljaju medije, stvaraju utiske i mišljenja, formiraju stavove i vrijednosti. Kod mladih postoji naočigled visoka osviještenost o medijima, o njihovim pozitivnim i negativnim utjecajima, što može zavarati odrasle po pitanju potrebe za medijskim obrazovanjem, jer se čini da djeca i mladi već ionako sve znaju i razumiju jer vrlo točno i precizno mogu navoditi pozitivne i negativne strane medija. Primjerice, djeca će kao pozitivne strane medija navesti da se mediji koriste za zabavu i odmor, za učenje, za komunikaciju, da je zbog medija svijet informiran, da svi imaju jednak pristup istim informacijama i znanju itd. Isto tako će reći da su negativne strane medija to što su mediji prepuni nasilja i što to utječe na mlade, svjesni su i opasnosti koje ih mogu snaći, kao što je krađa identiteta ili virtualno nasilje i pedofilija. Mogu nabrojati i razne načine zaštite, i to kao da ih upravo ispitujete za ocjenu odličan! No svejedno se, iako mogu uočavati, prepoznavati i navoditi negativne strane medija, teško njima odupiru. Kako to? 

Djeci i mladima ne nedostaje praktičnog znanja u korištenju medija, oni se rađaju u vremenu u kojem su kompjutori, televizija, mobiteli i ostale spravice stvar svakodnevice. Nezamisliv im je život bez tehnologije, bez globalne povezanosti koju su nam mediji omogućili jer gotovo da koriste tu tehnologiju od samog rođenja. I baš zbog tog osjećaja sigurnosti u vlastite vještine korištenja tehnologije i medija, djeca i mladi nemaju razvijenu svijest o tome da se nešto loše, a povezano s medijima, može dogoditi ili da se događa upravo njima. Naime, najčešća negativna strana medija koju navode jest nasilje u medijima. Na deklarativnoj razini savršeno mogu izraziti svoje nezadovoljstvo vezano uz nasilje i medije, kako su mediji prepuni nasilja u filmovima i serijama, reklamama i slično, kako djeca mogu postati nasilna zbog tog utjecaja, kako treba promovirati nenasilje putem medija, prilagoditi medijske sadržaje djeci itd., no to su sve riječi odraslih, koje su djeca i mladi naučili recitirati po potrebi, dok pravo razumijevanje posljedica tih utjecaja ne postoji. Odnosno, oni razmišljaju na način "to se meni ionako nikada ne bi dogodilo", jer su suviše sigurni u svoje vještine manipuliranja s tehnologijom i medijima. Što se tiče nasilja u medijima, ono doista ima utjecaj na djecu i mlade, no taj utjecaj je vrlo suptilan i ne mora se uvijek očitovati u agresiji ili imitaciji fizičkog nasilja iz medija, pa smo često skloni pomisliti kako utjecaja na svu djecu možda i nema. 

Djeca i mladi su, kao i mi odrasli, postali naviknuti na velike količine nasilja u medijima i društvu te se zbog pretjerane izloženosti nasilju umanjuju i gube traumatske posljedice po naše mentalno zdravlje. Primjerice, kada na vijestima vidite snimku mrtvog prekrivenog tijela nećete se pretjerano zgroziti jer ste navikli "viđati" mrtvace u filmovima i serijama, stoga vam se to ne čini tako stvarno i neće na vas djelovati traumatski. Na taj se način naš mozak štiti od trauma, no istovremeno postajemo otporni i naviknuti na nasilje oko nas. Za odrasle nasilje u medijima postaje svakodnevni prizor i nema velik utjecaj, no utjecaj je itekako vidljv u predškolskoj dobi kada se kod djece uočava gubitak osjećaja empatije prema žrtvi nasilja, a osjećaj krivnje prestaje se povezivati s vlastitim ponašanjem, već se krivnja doživljava isključivo zbog posljedica koje je to ponašanje donijelo. "Nisam ga htio udariti...baš tako jako" - ali ga je ipak htio udariti.  

Opasnosti u medijima poput krađe identiteta, virtualnog nasilja ili pedofilije također su jasno izražene kao negativne strane, no među djecom i mladima postoji uvjerenje kako oni nisu ili ne mogu postati žrtve. Ono što smo primijetile kao neosviješten dio percepcije o medijima jest osjećaj obaveze prema medijima, pogotovo društvenim mrežama. Čini se kako pripadanje određenoj grupi koja koristi, čita ili prati slične medije te koja komunicira putem određenih društvenih mreža stvara osjećaj pripadnosti toj grupi i osjećaj obaveze korištenja tih medija. Postaje nezamislivo prestati ili umanjiti intenzitet njihovog korištenja. S mobitelima se spava pokraj ili ispod jastuka, na svaku Facebook poruku u inboxu mora se odgovoriti, svaka notifikacija mora se pogledati, na svaki komentar mora se stisnuti "like" ili nešto napisati, a sve dok se tih silnih obaveza nismo riješili, ne možemo odložiti mobitel kako bismo radili nešto drugo (učili, spavali, čitali, jeli...). Iz toga možemo zaključiti kako se na percepciji medija od strane djece i mladih mora još mnogo raditi da bi s deklarativne razine znanja o medijima otišli razinu više, te kako bi se na posljetku postiglo razumijevanje i razvio kritički stav i produktivan odnos spram medija. 

Ideal interakcije medija i djece

Produktivan odnos prema medijskim iskustvima (filmovi, serije, reklame, novine, društvene mreže...) predstavlja ideal interakcije medija i djece te se može postaviti kao cilj medijskog obrazovanja; dok je neproduktivan odnos prema medijskim iskustvima nepoželjan oblik interakcije. 

Srž produktivnog odnosa prema nekom medijskom sadržaju jest svjesna djelatnost pri oblikovanju spoznaje, mišljenja ili stava. Misaonim prerađivanjem sadržaja te kritičkim problematiziranjem eksplicitnih i implicitnih vrijednosnih poruka, osoba osvješćuje potencijalni utjecaj medijskog sadržaja te ga svjesno i autonomno prihvaća ili odbacuje. Temeljna značajka neproduktivnog odnosa je neosviještenost u konzumaciji sadržaja. Osoba je pasivna tijekom procesa nekritičkog preuzimanja gotovog paketa misli, stavova i vrijednosti koji se iz medijskog sadržaja jednostavno transkribiraju u ličnost pojedinca, a da on nije niti svjestan prepisivanja koje se upravo dogodilo; posljedica je da osoba ne sudjeluje u izgradnji ''vlastitog'' svjetonazora, već kao spužva bez ikakvog mehanizma filtracije, upija utjecaje iz okoline. 

Produktivan odnos prema medijskim iskustvima rezultira misaonom i identitetnom nezavisnošću, stoga se kao logično obilježje, generirano iz autonomnosti, javlja individualnost. Pojedinac stvara vlastita značenja, dolazi do spoznaja i oblikuje stavove koji možda neće biti toliko unikatni da će ga razlikovati od svih ostalih ljudi, ali misaoni proces, kojim je došao do spoznaja i stavova, uvijek će biti originalan i neponovljiv te se može smatrati dijelom procesa izgradnje identiteta. Kod opozitnog obilježja nema riječi o stvaranju neponovljive individue, već o proizvodnji uniformirane mase čiji su pripadnici veoma slični ili isti; što, s pedagoškog stajališta koje zastupa pluralitet razvoja, nikako nije pozitivno. Kako su kod produktivnog odnosa svi procesi stvaralačke i originalne naravi, on se odlikuje kreativnošću; na suprotnoj strani nalazimo imitaciju zbog oponašajućeg karaktera procesa  preuzimanja. 

Osviještenim misaonim i kritičkim odnosom prema društvenim i kulturnim shvaćanjima, ugrađenima u medijske sadržaje, pojedinac, izgrađujući autonomni identitet, unosi promjene u općeprihvaćeni svjetonazor, odnosno, mijenja društvo i razvija kulturu. Neproduktivnošću u interakciji s medijskim sadržajima osoba postaje tek reprezent društvenog i kulturnog habitusa, bez da u njih unosi promjene, time doprinosi ponavljanju istog sklopa društvenih uvjeta i odnosa te istog seta ustaljenih shvaćanja, običaja i navika. 

Kako produktivne, odnosno neproduktivne navike interakcije izgledaju u stvarnosti, promotrit ćemo na primjeru reklama za deterdžente za pranje rublja. Protagonisti tih reklama uglavnom su žene koje uz pomoć reklamiranog deterdženta riješavaju svoj veliki svakodnevni problem - oko kojeg im se (prema reklamama) vrti život – prljave čarape ili mrlje na najdražem komadu odjeće; dakle, u ovakav je prikaz inkorporiran stav da je pranje rublja ženski posao. Dijete ili mlada osoba s neproduktivnim navikama interakcije dotične reklame uvijek promatra pasivno i bez kritičkog promišljanja, gledanjem reklama koje prikazuju ženu kao osobu u kućanstvu zaduženu za pranje rublja, kod njih se ugrađuje ili učvršćuje određeno shvaćanje rodnih uloga (prema kojem su kućanski poslovi obveza žene). Shvaćanje rodnih uloga određivat će njihov partnerski, obiteljski, profesionalni i društveni život. Produktivne navike interakcije djetetu ili mladoj osobi omogućuju problematiziranje prikazanog sadržaja, postojanje misaonog, aktivnog i kritičkog odnosa povećava im šanse da uoče rodnu ideologiju u pozadini te da svjesno i samovoljno prihvate ili odbace prikazanu rodnu ulogu žene. Ako netko zaključi da takvu podjelu poslova i ulogu žene smatra neispravnima, on ili ona, izgrađujući drugačije shvaćanje rodnih uloga, sudjeluju u mijenjanju društvenih nazora. 

Naravno da se idealna interakcija ne ostvaruje samoinicijativno i sama po sebi, tj. kod jako malog dijela populacije djece i mladih će se samostalno i bez vanjskog usmjeravanja (od strane roditelja, nastavnika i drugih) razviti navike produktivne interakcije s medijskim sadržajima. Dakle, za razvoj produktivnog odnosa potrebni su vanjski odgojni utjecaji. Oni mogu biti namjerni i nenamjerni. 

Intencionalni odgojni utjecaji podrazumijevaju svjesno, svrhovito i planirano djelovanje roditelja, nastavnika ili neke treće osobe. Ciklus radionica koje provodimo - 'Pametno korištenje medija' - kao oblik medijskog obrazovanja, predstavlja intencionalni odgojni utjecaj usmjeren razvoju svjesnog i kvalitetnog korištenja medija. Roditelji razgovorima, usmjeravanjima i vlastitim primjerom mogu planski raditi na razvoju navika produktivne interakcije. 

Neintencionalni odgojni utjecaji su, primjerice, atmosfera koja vlada u obitelji ili školi, uobičajeni načini komuniciranja i funkcioniranja zajednice – obiteljske/razredne/školske; zatim sve navike, običaji i vrijednosti ponajprije obitelji, a zatim i razredne i školske zajednice, koji djeluju na karakteristike interakcije djeteta i medija.

Prikazana idealna interakcija između medija i djece je, kako joj i samo ime kaže, idealna; no, ona nije utopijska u smislu svojih obilježja, već u  učestalosti aktiviranja produktivnih navika. Vjerojatno smo svi više od jednom na pitanje ''Što želimo gledati na televiziji'', odgovorili: "Nešto glupo''. Ponekad je nakon napornog dana teško i gotovo nemoguće pratiti neku egzistencijalistički dramu ili potresni dokumentarac, mozak nam je toliko prepunjen i izmoren da je jedino što može podnijeti izmjena slika s klišejiziranim sadržajem. 

Osim potreba za  smislenim, produktivnim, kvalitetnim, aktivnim, misaonim djelovanjem, djeca imaju i potrebu za odmorom i zabavom. Ovoj dualnosti potreba odgovaraju aktivno i svrhovito korištenje medijskih sadržaja i pasivno konzumiranje medijskih sadržaja.

Utjecaj medija

Od psiholoških utjecaja možda je najočitiji onaj koji se odnosi na ulogu medija u stvaranju identiteta. Djeca i mladi, koji se nalaze u razdoblju formiranja identiteta, posebno su  podložni sugestijama iz okoline o tome kakvi trebaju biti. Stav pedagogije nije isključiv, mediji se ne demoniziraju i ne pretvaraju u zle diseminatore loših utjecaja, već se shvaćaju kao prenosioci i pozitivnog i negativnog, pa tako i pozitivnih i negativnih vrijednosti u kontekstu stvaranja identiteta. Jasno je da se medijski sadržaji ne mogu pretvoriti u ružičaste bukolike i prikazivati samo dobre stvari, dobre uzore i pozitivne vrijednosti (niti bi bilo dobro da je tako), stoga bi preporučeno rješenje bilo –''napad je najbolja obrana''. Ako se djecu osposobi za aktivnu misaonu interakciju s medijskim sadržajima i oni poruke ugrađene u te sadržaje napadnu britkim kognitivnim oštricama, sve će se sugestije i propagande suočiti sa strogom carinskom kontrolom prije nego im bude dopušten ulaz, a neformirani mladi umovi obranit će se od loših utjecaja. 

Većina odgovornosti za kvalitetnu interakciju s medijima je na pojedincu, a s obzirom na to da govorimo o djeci, većina odgovornosti je na roditeljima i obrazovnom sustavu koji bi ih za takvu interakciju trebali osposobiti. Odgovornost samih medija, kao sadržaja s kojima djeca stupaju u kontakt, sastoji se u ravnomjernijoj zastupljenost pozitivnih i negativnih vrijednosti. Dobrim utjecajima svakako treba dati više medijskog prostora.

Mediji na djecu djeluju i tako da stvaraju nove potrošače. Konzumeristički pritisak ne bi trebao predstavljati problem ako se djecu nauči da budu selektivna i otporna na te utjecaje, te ako uz  pomoć roditelja, škole i drugih razviju zdrave umjesto hirovitih potrošačkih navika. Potrošačke navike su dio složenije psihološko-društvene mreže pa ćemo ih u okviru potreba ovoga članka ostaviti u obliku natuknice. 

Mediji omogućuju djeci i mladima da stvaraju male idealne svjetove po svojoj mjeri. U svakome trenutku mogu slušati glazbu koju žele, a ne moraju biti izloženi, primjerice, žamoru i razgovoru prolaznika na cesti ili suputnika u javnom prijevozu; mogu gledati filmove i serije koje žele, a nisu primorani ograničavati se televizijskim programima i gledati ono što se nudi, već mogu naći ono što im najbolje odgovara; itd. Pitanje je koliko ta sveopća dostupnost najrazličitijih medijskih sadržaja atrofira njihovu sposobnost prilagodbe i kompromisa jer oni se ne trebaju prilagođavati ograničenoj televizijskoj ponudi, niti ''biti ometeni'' razgovorima nepoznatih ljudi; djeca uče graditi svjetove po mjeri isključivo svojih interesa i potreba. Ne trebaju odlagati svoje potrebe (npr. za određenom serijom), zato što se sve ostvaruje ovdje i sada, bez čekanja; djeca tako ne uče biti strpljiva i otvarati se za nešto što im nije bio prvi izbor pa tako možda proširiti vidike, ukratko, ne uče da njihove potrebe nisu najvažnije i da ne mogu uvijek biti ispunjene. 

Članovi obitelji se više ne moraju dogovarati oko toga što će gledati na TV-u jer svatko ima neki svoj uređaj; djeca ne trebaju čekati da roditelji pogledaju Dnevnik pa da oni mogu gledati crtić ili film. Tehnološko-medijsko okruženje eliminiralo je svaku nužnost odlaganja potreba. Za pretpostaviti je da bi se to moglo negativno odraziti na njihov socijalni život, budući da zajednica (obitelj, partnerstvo, radna zajednica) nužno traži prilagodbu, kompromis i odlaganje zadovoljenja potreba.

Utjecaj medija na dealijenizaciju ostvaruje se zahvaljujuć imogućnostima komunikacije. Umreženost stvara osjećaj povezanosti, participiranja i pripadnosti – što su važni sentimenti društvene kohezije. Djeca koja nemaju Facebook ponekad su pomalo izolirana iz razrednih događanja, propustila su neka zbivanja koja su se odigrala u virtualnom prostoru i sl., što ih ponekad čini autsajderima. 

Demokratizacija komunikacije koju su mediji omogućili kod dječje se populacije pojavljuje kao mogućnost izražavanja mišljenja i kao mogućnost djelovanja u borbi za svoja prava (primjerice, organizacija prosvjeda protiv državne mature od prije nekoliko godina).  Ako ćemo prosudbe donositi promatranjem ponašanja odraslih, možemo zaključiti da bi u cilju razvoja korektne  komunikacije, već kod djece  trebalo razvijati kulturu komunikacije koja podrazumijeva i slobodu govora, ali i odgovornost (ponajviše moralnu) za sadržaj i način izgovorenog. 

Iako mediji djeci omogućuju i dostupnost i protok informacija, oni rijetko i teško znaju doći do relevantnih i pouzdanih informacija. Ovim bi se problemom trebalo pozabaviti obrazovanje za informacijsku pismenost, a o tome kako mediji mogu dati svoj doprinos, bit će riječi u dijelu o potencijalima medija kao pozitivnih odgojno-obrazovnih instrumenata. 

Vrednovanje pojava i događaja moć je medija na koju su djeca posebno senzibilna. Budući da kod većeg dijela djece izostaje produktivan odnos prema medijskim sadržajima (koji podrazumijeva svjesnu refleksiju i autonomno vrednovanje), oni automatski preuzimaju vrijednosni predznak koji je utisnut u  medijsku poruku. Mediji su u poziciji vrednovanja stvarnosti, oko svake pojave, događaja i osobe konstruiraju pozitivnu, poželjnu i poticajnu ili negativnu i odbojnu sliku. Tako primjerice modni članci naslovljeni ''Must have'' ili ''5 modnih ultimatuma za ovo proljeće'' – diseminiraju vrijednosti da su odjeća i vanjski izgled važni. 

Čitanjem knjiga razvija se, između ostalog, sposobnost razlikovanja i grupiranja ljudi prema načinu govora. Svaku grupu karakteriziraju određeni stavovi, navike, socijalni status i sl. Budući da djeca sve manje čitaju knjige, mediji kao sadržaji predstavljaju zanimljivu supstituciju po pitanju razvitka određenih sposobnosti, neke od njih vezane su uz govornu karakterizaciju. Djeca razvijaju sposobnost diferenciranja ljudi prema govoru (prema onome što govore i kako govore), samo su se tipične grupe ljudi ponešto izmijenile u odnosu na knjige. Oni lako razvrstavaju političare, radnike, poduzetnik, zvijezde, sportaše i sl. prema sadržaju i načinu govora i mogu ih povezati s očekivanim stavovima, navikama i općenito s profilom ličnosti. Ovo je posebno bilo vidljivo u aktivnostima u sklopu naših radionica koje su zahtijevale prikaz situacije iz pozicije npr. političara. Djeca su također pokazala veliku spretnost i izvrsne realizacije onih vrsta tekstova i izričaja koji su zastupljeni u medijima, primjerice: scenarij, reklama, novinarski članak, birokratski govor,itd. 

Velika zastupljenost intervjua, upitnika, anketa, grafova i ostalih instrumenata znanosti u različitim medijima djeluje na razvoj sposobnosti znanstvenog mišljenja. Djeca brzo ''kopčaju'' logiku ankete ili intervjua kao instrumenata za prikupljanje podataka, razumiju i izvođenje zaključaka na temelju tih podataka te su, nakon kraće poduke, itekako sposobni izraditi anketu ili nešto prikazati u grafu; dok za neke manje zastupljene deskriptivne forme – esej, putopis, i sl. pokazuju manje smisla. 

Organizacija nastave odjeljuje različite načine izražavanja - likovni se bazira na  slici, glazbeni na zvuku, matematika na brojkama, hrvatski na riječima, a mediji donose integraciju svega navedenog, što je poticajno za razvoj cjelovitijeg izražavanja.

Način na koji se uobičajeno prikazuju medijski sadržaji utječe na oblikovanje kolektivnog misaonog stila djece i mladih. Jedno od obilježja tog načina prikazivanja, pa i misaonog stila mlađe populacije je jednostavnost i lakoća usvajanja. Medijski sadržaji često su prikazivani tako da pružaju golu informaciju ili golu radnju, pročišćeni su od suvišnih dodataka koji bi otežali pristup osnovnoj informaciji tražeći interpretiranje i mišljenje. Time se stvara komocija kod čitatelja koji počinju zahtijevati jednostavnost i lakoću sadržaja, a razvijaju otpor prema upornosti i misaonom trudu, tj. odbijaju sadržaje koji zahtijevaju napor i misaonu aktivnost u procesu razumijevanja. Takva vrsta sadržaja doprinosi društvenom trendu gotovanstva – očekivanju i zahtijevanju gotovog paketa informacija koje su servirane na pladnju. Ultimatum jednostavnosti  i lakoće negativno se reflektira na učenje, djeca pokazuju nesklonost ulaganju misaonog truda te zahtijevaju gotovo objašnjenje, a ne žele prolaziti proces razumijevanja. 

Dio medijskih sadržaja podržava fragmentirano znanje koje je prepreka za inovativno, kreativno i integrativno mišljenje. Svaka informacija ima smisla i svoju punu vrijednost dobiva tek u kontekstu drugih informacija. Facebook postovi u kojima se citiraju neke poznate ličnosti, odličan su primjer podržavanja fragmentiranog znanja u medijima. Primjerice, neki Coelhov citat sadrži poruku koja se ne može istinski razumjeti ako se o njoj ne promisli u kontekstu društvenih normi, društvenih očekivanja, normiranih društvenih uloga, društvenog shvaćanja zdravog razuma, društvenog shvaćanja ispravnog ponašanja, frustracije koja proizlazi iz nametnutog života, itd. Bez konteksta takav je citat prazna floskula koja će čitatelja nadahnuti na nekoliko sekundi, a onda će mišem odskrolati dalje; promjena u znanju, stavovima ili navikama neće se dogoditi. Fragmentiranost znanja i nesklonost povezivanju, uspostavljanju odnosa i razumijevanju značenja pojedinosti koja proizlaze upravo iz tih odnosa, također je vidljiva u misaonom stilu djece. 

Ako promotrimo stil kojim djeca i mladi pretražuju medijske sadržaja, prvo što ćemo primijetiti jest to da je on strelovito brz. Na mobitelima munjevito tapkaju po ekranima, dok se slike i tekst izmjenjuju brzinom svjetlosti, kako su išta uspjeli pročitati i vidjeti, nama ostaje enigma; pregledavanje televizijskih programa, kao i svih ostalih medijskih sadržaja, odvija se na jednak način. Ponekad, nakon što počnu nešto gledati (primjerice YouTube filmiće) ili čitati (neki članak), to ne završe već skaču na novi sadržaj, koji opet ostaje nedovršen. Ovakva brza i konstantna promjena podražaja (slika, zvuka, riječi) dovodi do nefokusiranosti, gubitka koncentracije i površnosti u misaonom stilu. Nestaje sposobnost duboke koncentracije i udubljivanja u neki predmet. 

Htjeli-nehtjeli, mediji predstavljaju oblik autoriteta. ''Pisalo je u novinama'', ''bilo je na televiziji'', kod djece se zamjećuje neizgovoreno uvriježeno mišljenje da nešto mora biti istinito ili važno ako je u medijima. Mediji su jedna od struktura koja djecu navikava na koncept autoriteta, uči ih da postoje pametnije, bolje, obavještenije instance koje razglašavaju istinu. Ova  je pozicija medija neizbježna, a rješenje je u razvoju skeptičnosti, kritičnosti i nezavisnosti u djece. 

Etičnost medija    

Etičnost medija, iz pedagoške perspektive, sinteza je poštivanja prava djeteta, novinarskog kodeksa časti i društvene odgovornosti medija. Konvencija o pravima djeteta ne propisuje samo prava djeteta na zaštitu privatnosti već također opisuje pravo djeteta na slobodno izražavanje, na slobodu traženja, primanja i širenja obavijesti i ideja svake vrste što znači da djeca  mladi moraju sudjelovati i koristiti medije. Pitanje zaštite djece odnosi se na zaštitu identiteta i privatnosti čije nepoštivanje može imati dalekosežne posljedice.

Člankom 13 se u Novinarskom kodeksu časti propisuje poštivanje i promicanje temeljnih ljudskih prava, a člankom 14 poštivanje svačijeg prava na privatnost i zaštitu od senzacionalističkog i svakog drugog neopravdanog otkrivanja u javnosti što se dakako odnosi i na djecu i mlade. Člankom 19 se jasno navode pravila postupanja s djecom u medijima te da se dobrobit djece uvijek treba stavljati pred interes javnosti. Drugim riječima, djecu se ne smije fotografirati i intervjuirati bez njihovog pristanka ili pristanka roditelja, a identitet djeteta mora ostati sakriven. Ovo sve navodimo zbog brojnog kršenja ovih pravila iako se na prvi pogled tako ne čini. Često se u medijima otkriva identitet djece iako se formalno poštuju sva pravila, npr. zamuti se dječje lice, napišu se samo inicijali imena, ne otkriva se u tekstu ime škole, mjesta, roditelja i sl., no ipak su pravila nekako prekršena, a djetetova privatnost narušena. Iako se može činiti trivijalnim, fotografija djeteta ispred vrtića ili fotografija djetetove škole, mjesta, kuće, intervju sa susjedima i slično mogu narušiti pravo na privatnost djeteta. Naime, velikoj većini čitatelja ili gledatelja takva fotografija ili neki podatak iz teksta neće značiti ništa, no neposrednoj okolini u kojoj to dijete živi takve informacije otkrivaju njegov identitet te narušavaju njegovu privatnost i posljedično tome štete djetetu.

Pravobraniteljica za djecu često dobiva upite roditelja o takvom i puno direktnijem otkrivanju identiteta djeteta u medijima, no unatoč tome ne može se učiniti mnogo jer mediji naprosto imaju preveliku moć, a tužbe su obično preskupe, dugotrajne i bez većeg učinka što nas dovodi do pitanja društveno odgovornih medija. Masovni mediji više nisu samo u ulozi prenositelja društvenih zbivanja, već su postali njihovim samim središtem i tvorcem. Zbog toga se pretpostavlja da je na pojedincu da snosi odgovornost kritičkog i selektivnog mišljenja, dok su masovni mediji lišeni svake odgovornosti. Ta lišenost odgovornosti medija proizlazi iz tzv. krize novinarstva ili jednom riječi neonovinarstva koje karakterizira prijelaz djelatnosti novinarstva za opće dobro u djelatnost koja služi stjecanju moći i vlasti (Burić 2010, prema Kovačić, 2001).

Djeca su izložena medijima htjeli mi to ili ne, dapače prema Konvenciji o pravima djeteta ona naprosto moraju biti izložena medijima jer imaju pravo na informiranost, no prema članku 17 iz Konvencije ona moraju imati pristup obavijestima i materijalima iz različitih nacionalnih i međunarodnih izvora, osobito onih koji teže promicanju društvene, duhovne i moralne dobrobiti djeteta, kao i njegova tjelesnoga i duševnoga zdravlja. Dakle odgovornost ipak ne leži samo na pojedincu, već i na samim medijima. 

Ono što se iz pedagoške perspektive može smatrati idealnim medijima jest svojevrsna medijska utopija. Ti savršeni mediji, krojeni po mjeri djeteta i društva, bili bi usmjereni interesima djece i mladih, promicali bi univerzalna moralna načela, ravnopravnost i jednakost, te bi promicali društvenu odgovornost čiji je velik dio i način na koji percipiramo društvo u kojem živimo. To bi značilo da se u medijima treba promišljati na koji način se portretiraju pojedine skupine ljudi, npr. radnici, političari, poznate ličnosti, djeca, mladi i starije osobe, žene, muškarci itd. S obzirom na to da je ovaj članak usmjeren k utjecaju medija na djecu i mlade posebno je važno istaknuti sliku o mladima koju mediji promiču, a to je da ih se obično prezentira u negativnom kontekstu.

Mladi u medijima, pogotovo tinejdžeri, medijski prostor češće dobivaju ako su upleteni u neke kriminalne radnje ili nasilje što u društvu rezultira stvaranjem percepcije o tinejdžerima kao nepromišljenim osobama sklonim drogama, alkoholu i delinkventnom ponašanju, iako je to statistički gledano vjerojatno veoma mala skupina ljudi. Pozitivan kontekst u kojem se prezentiraju djeca i mladi obično se ne viđa na naslovnim stranicama, ako uopće dospiju do medija, a njihovi uspjesi i postignuća spominju se kroz prizmu čuđenja kao da se takvo što događa nevjerojatno rijetko, pa je slika mladih kao sposobnih, vještih i inteligentnih prisutna samo u kontekstu nevjerojatno rijetkih i začuđujućih pojava.  Prema tome, velik dio odgovornosti za društvenu sliku mladih i djece trebaju snositi mediji. 

Zašto medijsko obrazovanje?

Medijsko obrazovanje proizlazi iz potreba društva i potreba pojedinca. Individualne potrebe za medijsko obrazovanje leže upravo u osvješćivanju vlastitog postupanja s medijima, utjecaja koje ima na nas kao pojedinca i u nastojanju da se tog utjecaja oslobodimo. Pojedinci moraju naučiti aktivno koristiti medije, kritički ih sagledavati i analizirati te selektirati pozitivne utjecaje u svrhu produktivnog korištenja medija, a negativne uočavati i odbacivati.

Društvene potrebe tiču se osvješćivanja pripadnosti kolektivnoj svijesti društva, potrebi za razbijanjem društvenih stereotipa i predrasuda, promoviranja društvene odgovornosti i društvene jednakosti. 

Mediji su nakon obitelji i društva tzv. treći odgajatelj s obzirom na utjecaj koji imaju na djecu i mlade. Mediji iz tog razloga imaju golemu odgojno-obrazovnu moć, a područja i mogućnosti njihovog odgojno-obrazovnog djelovanja neispitani su i puni potencijala. Dakle, ne treba medijsko obrazovanje nužno formirati samo u sklopu odgojno-obrazovnih ustanova ili drugih institucija koje se bave neformalnim obrazovanjem, već se pozitivne odgojno-obrazovne vrijednosti mogu promicati i kroz sam medijski sadržaj. No, s obzirom na to da se mediji još nisu dovoljno ozbiljno prihvatili tog opsežnog zadatka roditelji se u potrebi za kvalitetnim programima medijskog obrazovanja, koje nije dovoljno osmišljeno kroz formalno obrazovanje, okreću neformalnom sektoru. U sklopu tog neformalnog sektora našle su mjesto i naše radionice za djecu, u uzrastu od 11 do 14 godina, 'Pametno korištenje medija' koje su se održavale u Baza Party Clubu, rođendaonici u kojoj se osim zabave odvijaju i edukativni programi za djecu, te čiji su ciljevi bili razumjeti različite slojeve medijske poruke, razvijati kritičko mišljenje prema vrijednostima i stavovima u sadržajima medijske poruke, razumjeti kako mediji utječu na naše mišljenje i ponašanje, uvidjeti pozitivne strane medija, ali i prepoznati potencijalne opasnosti. Takvi programi, uz formalno obrazovanje i s potporom medija mogu mijenjati društvenu zbilju i kretati se u smjeru stvaranja društva koje produktivno i promišljeno koristi medije.

Globalna povezanost i komunikacija jedan su od najvećih uspjeha suvremenih medija, no iako se pridonijelo razvoju komunikacije na globalnoj razini i u virtualnom svijetu, dogodila se i tzv. atrofija komunikacije. Naime, djeca i mladi sve manje komuniciraju licem u lice, a u svrhu komunikacije češće se koriste neki mediji u ulozi posrednika: mobiteli, Facebook, Instagram i slično. Djeci i mladima ionako je život nezamisliv bez mobitela, teško im je shvatiti kako su se ljudi mogli bilo što dogovoriti prije mobitela ili kompjutora. Čak se i u neposrednoj komunikaciji, kada im ne treba tehnologija, koriste mobiteli - pokazivanje slika, dopisivanje s trećom osobom, fotografiranje, snimanje, praćenje portala... Nažalost opada kvaliteta interpersonalne komunikacije, stoga je medijskim obrazovanjem nužno djelovati i na tom polju te kod djece i mladih razvijati nužne socijalne i komunikacijske vještine.

Što se tiče sreće, važno je razumjeti da se medijima promiče određeni ideal života. Medijima se promoviraju irealni ciljevi koje samo rijetki u životu dostižu, a odsustvo sreće i zadovoljstva vlastitim životom te nerealna očekivanja od sebe i okoline rezultiraju frustracijom te se ti nedostaci i nezadovoljstva kompenziraju u virtualnom svijetu i konzumerizmu. Nedostižnost tih standarda idealnog života, obitelji, izgleda itd. potiče razvoj frustracija vlastitim životom, a posljedično tome i razvoj raznih problema u interpersonalnim i intrapersonalnim odnosima te raznih poremećaja u ponašanju. Radikalni primjer je mladić od 19 godina koji je nedavno dospio u vijesti jer se pokušao ubiti kada nije uspio nakon mnogobrojnih pokušaja fotografiranja tzv. selfie fotografije uslikati savršenu fotografiju. Danas se pozitivna slika o sebi gradi verifikacijom vlastite vrijednosti koju sada možemo i fizički mjeriti - likeovima. Što više likeova, to smo sretniji i zadovoljniji samim sobom. Tako se formira nerealna i iskrivljena slika o sebi koja se razvija pod utjecajem medija i ima dalekosežne posljedice na mentalno zdravlje mladih jer stvara neravnotežu u psihi pojedinca s obzirom na to da se uspjesi koje imamo u virtualnom svijetu ne potkrepljuju stvarnim postignućima u realnom. Dapače, formiranje slike o sebi, pozitivne ili negativne, sada se seli iz stvarnosti u medije što dodatno naglašava važnosti odgovornosti medija za mlade.

Atrofija kreativnosti i maštovitosti idu ruku pod ruku sa samostalnim strukturiranjem slobodnog vremena, a zajedno su posljedica ovisnosti mladih o medijima. Djeca i mladi toliko su ovisni o korištenju medija i tehnologije u svojem slobodnom vremenu da nisu u stanju sastaviti popis od nekoliko aktivnosti koje bi mogli raditi umjesto korištenja tehnologije i medija, a u svrhu ubijanja dosade. Za tu atrofiju kreativnosti i nemogućnost strukturiranja slobodnog vremena neovisnog o medijima odgovornost dijele i društvo i mediji. Mediji zato što su infiltrirali svaki kutak ljudskog života i djelovanja, no to je nešto na što nije moguće djelovati, a društvo zato što se zbog suvremenog i ubrzanog načina života po pitanju rješavanja dječje dosade često poseže za tehnologijom kao rješenjem. Dosada može biti izvanredni poticaj za stvaralaštvom, kreativnošću, igrom, idejama... a ako kontinuirano dosadu ublažavamo ili je se u potpunosti rješavamo pribjegavanjem tehnologiji i medijima onda ne ostavljamo prostor da ni iz čega - nastane nešto! Drugim riječima, dok su djeca, u vrijeme prije tehnološkog razvitka, sjedila na dvorištu i iz dosadne čupkala travu u njihovim su se umovima brzinom svjetlosti izmjenjivale razne ideje o tome "što sada raditi". Kad eliminiramo dosadu iz dječjeg svijeta zapravo ih ograničavamo u razvoju kreativnosti i mašte. Iz toga možemo zaključiti da se u medijskom odgoju i obrazovanju itekako treba baviti ovisnošću o medijima i razvojem kreativnosti. 

Potencijali medija kao pozitivnih odgojno-obrazovnih instrumenata

Mediji mogu sudjelovati u podizanju društvene svijesti u području interkulturalizma i rodne problematike, mogu dati doprinos u rješavanju problema nasilja i razvoju informacijske pismenosti, a njihova se struktura i načela mogu upotrebljavati u organizaciji nastave. 

Mediji mogu biti vrijedni, značajni i moćni alati razvijanja empatije i borbe protiv stereotipa i predrasuda te afirmacije različitosti. Kako to postići? Zastupljenošću različitih rasa, kultura, nacionalnosti, spolnih orijentacija itd. u medijima, ali tako da se stvara pozitivna slika tih različitosti. Poanta je da različite skupine budu prisutne (jer svijest o samom postojanju različitosti je prvi stupanj u  razvoju interkulturalne kompetencije), da budu vezena uz pozitivne konotacije (znači da se razlike i manjinski identiteti vrednuju kao pozitivni i da se shvaćaju kao bogatstvo) i da se izbjegavaju negativne generalizacije. 

Pozitivni odgojno-obrazovni potencijal medija leži i u mogućnosti sudjelovanja u redefiniranju uloga muškarca i žene, odnosno u stvaranju fleksibiliziranijih i manje isključivih rodnih koncepata.

Kod koncepta muške uloge, posebno je aktualan aspekt roditeljstva. Tradicionalno se žene shvaćaju kao one koje su posvećenije djeci; radi potpunijeg i skladnijeg razvoja djeteta, važno je redefinirati ulogu oca, što je prvenstveno vezano za društvenu definiciju muškarca.

Kod koncepta ženske uloge aktualan je, naravno, problem žene-objekta – prikaz žene kao predmeta (u reklamama, serijama, filmovima, novinama..) što utječe na rodnu identifikaciju djevojčica koje često razvijaju nedovoljno samopoštovanje, razvijaju osjećaj da im samo dečko/muškarac može dati vrijednost, više se fokusiraju na vanjski izgled nego na unutrašnje potencijale, itd.
Fleksibilizacija rodnih identiteta poželjna je u sferi rodno uvjetovanih zanimanja. Nepisano je stajalište da su ženama primjerenija zanimanja poput nastavnica, medicinskih sestara i sl., dok je za muškarce ''prirodnije'' da su primjerice piloti ili policajci. Stav pedagogije je da rodnu podjelu zanimanja treba napustiti te da se zanimanja trebaju birati isključivo prema interesima, a budući da društvo kroz razne oblike (školu, medije...) daje do znanja što se smatra primjereno muškim, a što primjereno ženskim, interesi djece se profiliraju prema tim implicitim porukama te je potrebno uložiti napore da se društveni pritisci na razvoj djeteta i identiteta uklone. 

Mediji se mogu uključiti u rješavanje sve zastupljenijeg problema vršnjačkog nasilja (fizičkog, verbalnog, virtualnog). Jedan od načina je uvođenja promjena u prikazivanje napadača koji se najčešće prikazuje kao tajnoviti, opasni lik s kapuljačom ispred zatamnjene i mutne pozadine; rezultat je da cijeli prikaz odiše strahom. Pojedinim se dječacima, unatoč agresiji koju su ti nasilnici počinili, sviđa identificirati s tako prikazanim profilom.

Apeliranje na promatrače nasilja drugi je alat dostupan medijima u nastojanjima suzbijanja nasilja. Pasivnost i indiferentnost promatrača sustavno bi se trebala prikazivati kao nedostatak empatije i solidarnosti, kao nešto nazadno i nehumano, uglavnom, ne-reagiranju treba pridodati negativne konotacije. S druge strane, aktivno i djelatno reagiranje na nasilje u cilju njegova sprečavanja trebalo bi se popularizirati; od boraca protiv nasilja treba stvarati junake s kojima se djeca mogu identificirati i pretvoriti ih u uzore. 

Informacijska pismenost kao sposobnost pronalaženja relevantne informacije i njezinog korištenja najviše se treba razvijati u školi i obitelji. Pozitivan odgojno-obrazovni utjecaj u vidu doprinosa razvoja informacijske pismenosti mediji mogu dati pružanjem pozitivnih oglednih primjera. Kvalitetom sadržaja može se pridonijeti razvoju sposobnosti za razlikovanje relevantnih i irelevantnih informacija. Djeci i mladima treba pomoć u formiranju parametara za procjenu kvalitete, isto kao što moraju znati kako izgleda loša, nepouzdana informacija, tako trebaju znati i što je dobra i pouzdana informacija. 

Budući da su djeca navikla na medijski svijet oko sebe i da taj ih svijet privlači, u školama se struktura i načela medija te jezični stil mogu iskoristiti za poticanje motivacije. 

Zaključno

Medijski odgoj i obrazovanje nužni su za naše društvo, pogotovo u ovo vrijeme kada su mediji svuda oko nas, kada komunikacija u četiri oka zastarijeva, kada se učenje odvija putem tehnologije, a mediji oblikuju društvenu zbilju utječući na formiranje identiteta i stvaranje/rušenje samopouzdanja i samopoštovanja te postavljanju društvenih trendova i još mnogo toga. Obrazovanje o medijima djelomično se odvija kroz nastavu u osnovnim i srednjim školama, ali podjednako je važan, a možda i važniji, odgoj za medije kako bi djeca znala svrhovito i promišljeno koristiti medije. 

S obzirom na to da mediji imaju moć mijenjanja i stvaranja društvene zbilje, samim time imaju golem odgojni i obrazovni potencijal koji trebaju koristiti za dobrobit društva i pojedinca. Odnosno, mogu sudjelovati i stremiti stvaranju idealnog nenasilnog, bezpredrasudnog društva, promovirati univerzalne moralne vrijednosti i stavove, važnost obrazovanja itd. jer će medijski odgoj i obrazovanje formiran tako da se provodi kroz same medije ionako imati veći utjecaj na mlade nego primjerice pojedini predmet u školi. 

No, u nedostatku strukturiranog i organiziranog medijskog odgoja i obrazovanja važno je imati na umu da se svaki medijski sadržaj može propitivati, komentirati i analizirati, a samim time ga se pretvara u obrazovni i odgojni sadržaj na temelju kojeg se može učiti i putem kojeg se mogu graditi stavovi i vrijednosti te razvijati kritički stav i mišljenje.  

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.