Iz knjige Svaka je mrvica važna - 120 priča za djecu donosimo vam četiri priče koje možete čitati svojim mališanima. Prva djecu uči o vrijednosti malih stvari, druga o odgovornosti, treća o tome što su uobraženost i bahatost, a četvrta o tome znaju li djeca što tražimo od njih
Svaka je mrvica važna - 120 priča za djecu autorice Marice Milčec sadrži tematski razvrstane priče tako da slijede izmjenu godišnjih doba i redanje blagdana, praznika i važnih dana u godini. To će roditeljima, odgojiteljima i učiteljima pomoći da se lakše snađu kada djeci budu željeli ponuditi neku od 120 priča, ali ta struktura i nije toliko važna – knjiga se može čitati od sredine ili skraja, svejedno, jer svaka je priča zaokružena, samostalna cjelina. U svakoj su priči novi junaci, s novim imenima i novim problemima i doživljajima. Najčešće su to problemi s kojima se susreću djeca u svakidašnjem životu i odrastanju, ali mnogo je priča posvećeno i vremenskim prilikama, izmjeni godišnjih doba, zaštiti prirode, recikliranju, prehrambenom lancu, povezanosti života u svemiru.
Većina priča ima dvostruko tkanje: u fabuli se rješava odgojni problem, a usput se iz samog tijeka priče dozna štošta o stvarnom životu njezinih junaka. No odgojnost i poučnost nisu nametnute, one dolaze prirodno, same od sebe, pa su priče uvjerljive i nenametljive.
Iz knjige Svaka je mrvica važna - 120 priča za djecu u izdanju Školske knjige donosimo vam četiri priče koje možete čitati svojim mališanima. Prva djecu uči o vrijednosti malih stvari, druga o odgovornosti, treća o tome što su uobraženost i bahatost, a četvrta o tome znaju li djeca što tražimo od njih.
Svaka je mrvica važna
- Vrijednost malih stvari
Jurica je obožavao koricu kruha. Do prekjučer! U srijedu mu se rasklimao zub. Dvojka desno gore. Zato više ne voli koricu kruha. Ne voli ništa. Najradije bi taj zub iščupao. Ali ne može jer ga boli. Jurica uvijek pojede cijeli doručak, sve do mrvice. Do posljednje mrvice! Jutros je koricu strpao u džep.
Ispred zgrade dočeka ga Gustav, pas skitnica, i Jurica mu radosno ponudi koricu. Gusti je, kao sve skitnice, uvijek gladan pa je koricu progutao u jednom zalogaju. Ni opazio nije kad se od nje otkinula mrva. Odjurio je za Jurom veselo mašući repom. Mrvi se obradovao vrabac koji se nikada ne najede dosita, već mrva tu, mrva tamo i živi se nekako. Lakomo ju je progutao. Ni primijetio nije mrvicu što je od nje ostala. Spretno i hitro prhnuo je na granu trešnje. Ispred nosa i brka susjedovu mačku Feliksu.
Mrvicu je na svojem putu opazio mravac dok je hitao na posao. – Oho, slasna li objeda! – pomisli sićušni i uprti je na leđa. Putem do mravinjaka tri se puta odmarao, a uvečer je dragocjeni teret unio u mravinjak. Mnogobrojna je mravlja obitelj slatko večerala i mirno utonula u san. Pojeli su sve do posljednje mrvičice!
Po jutru se dan poznaje
- Odgovornost
Svakog dana pjetlić Zorko Ranić mlađi ustaje ranom zorom. Prvi u cijelom dvorištu. Odmah poslije svojeg tate, starog pijetla. Ustane i zadivljeno sluša tatu Zorka Ranića starijeg kako kukurikanjem budi stanovnike seoskog dvorišta. Pjetlić Zorko Ranić mlađi svakog dana vježba kukurikanje i već mu dobro ide.
– Uvježban sam, kukurikač pravi, daj da te zamijenim na poslu. – reče tati jednog dana i
nastavi ga uporno nagovarati.
– Čekaj, sine, nije sve u kukurikanju! – reče mu tata. Ne prođe mnogo od tada i stari pijetao popusti.
– Onda dobro, probaj kad si navalio!
Zorko se Ranić mlađi toliko radovao novoj dužnosti da je cijeli dan potrošio hvaleći se. Svima je u dvorištu priopćio da će ih sutra on probuditi. Baš on. On, glavom i krijestom! Suncu na zalasku doviknuo je: – Vidimo se ranom zorom! Pričekao je i mjesec: – Ispratit ću te na odlasku! A onda...
Cijele je noći čekao zoru. Kad se zarumenio obzor, kad je zarudjelo, malom je pijetlu klonula umorna krijesta i zaspao je. Ustao je novi dan, izišlo je sunce na jutarnji pozdrav, kad tamo... Nigdje nikog. Toga je dana u dvorištu sve bilo naopako. Krave nisu dale mlijeko. Spavale su! Koke nisu snijele jaja. Nitko ih nije probudio! Maca nije prela. Hrkanje joj je bolje išlo!
U podne, kad je sunce bilo visoko, visoko, pjetliću Zorku Raniću mlađem vjetrić poškaklja krijesticu. Probuđen, skoči i kukuriknu gromko. Cijelo je dvorište učas oživjelo, ali... Prekasno za mlijeko, jaja, pređu...
– Jesam li ti rekao da nije sve u pjesmi! – podsjeti ga tata Zorko Ranić stariji.
Tko je ovdje glavni
- Uobraženost i bahatost u igri riječima
Gospodin lav, kralj životinja, glavna je faca u afričkoj savani. On je g.lavni i svi slušaju kada on rikne jer je dobar, pošten i pravedan. G.lav ima svoju gospođu lavicu, dakako. Ona je također g.lavna i svi šute kada ona rikne zato što je marljiva, hrabra i prijazna. G.lav i g.lavica imaju svojega lavića. Jednoga dana lavić poželi biti g.lavni. Kako bi ga svi slušali kada on rikne, ode do rijeke Nil u kojoj su se nilski konji lijeno valjali u blatu.
– Ja sam g.lavni! – rikne lavić. Nilski konji zarone duboko. Vidjele su im se samo krupne prestrašene oči. Lavić ode dalje i sretne divovsku kornjaču. – Ja sam g.lavni! – rikne snažno.
Kornjača se hitro zavuče u svoj oklop. Lavić još nekoliko puta rikne, ali ona ni da trzne. Smrznula se od straha. Lavić pođe dalje. Na svojem putu naiđe na žirafu.
– Ja sam g.lavni! – rikne snažnije nego ikada. Žirafa ni da uhom strigne. Mirno je brstila drugi kat raskošnog baobaba.
Odjuri lavić do livade na kojoj se odmaralo krdo slonova. Slonići su, zamislite samo, igrali odbojku. Lopta im golem kokosov orah.
– Ja sam g.lavni! – rikne najjače do tada. Na to se svi odrasli slonovi, kojih je bilo šest, a možda i više, okrenu, podignu surle i
zatule prijeteći.
– Mama! Mama! – rikne lavić u panici. Dojuri g.lavica, lizne nježno svojeg lavića i rikne: – Meni si najg.lavniji, g.lavonjo moj najmiliji!
Budi dobar
Znaju li djeca što od njih očekujemo?
Kada je medo Miško polazio na svoju redovitu jutarnju šetnju, mama medvjedica je samo nježno zabrundala:
– Budi dobar!
– Hoću, mama! – odbrundao je vedro, a onda se dosjetio. Pa on pojma nema kako se postaje dobar. Htio ju je pitati, ali već se bila odgegala za nekim svojim medvjeđim poslom. Medo Miško zabrinuto se otputi u šumu. Nakon par koraka pokraj staze ugleda kornjaču kako, izvrnuta na leđa, maše nožicama.
– Hej! Želim biti dobar. Možeš li mi u tome pomoći?
– Najprije ti pomozi meni!
Mišku nije bilo teško okrenuti kornjaču na trbuh, a ona mu preporuči:
– Biti dobar? To je lako! Samo moraš ravno ići i sa stazice nikad sići.
Nastavi medo svoj put stazicom, ali ubrzo mu dosadi. Skrenu u gustiš, a kad tamo zečić zapetljan u trnje.
– Hej! Želim biti dobar. Možeš li mi u tome pomoći?
– Najprije ti pomozi meni!
Mišku nije bilo teško osloboditi zečića, a on mu preporuči: – Biti dobar? To je lako! Samo moraš preskočiti grm da te ne dohvati oštar trn!
Tri puta je medo preskakao, čak je i zalet uzimao, ali je uvijek doskočio u trnje. A onda nastavi svojim putem. U podne je ožednio. Siđe do potoka i zagnjuri njuškicu u bistru, svježu vodu. Podignu glavu i na vodi ugleda leptira. Htio je uzletjeti, ali krila, teška od
vode, ni da se pomaknu.
– Hej! Želim biti dobar. Možeš li mi u tome pomoći? – Najprije ti pomozi meni! Mišku nije bilo teško osušiti leptira. Položio ga je na vrbin list i prepustio toplini nježne sunčane zrake, a on mu preporuči:
– Biti dobar? To je lako! Samo moraš letjeti ovako! Raširi leptirić krila i odletje za suncem. Uzalud se medo krilio. Uzalud je šape širio i mahao njima. A onda se vratio kući i rekao svojoj mami: – Danas nisam bio dobar. Pokušat ću opet sutra!
