Danas poznajemo cijeli niz poteškoća koje bi mogla imati djeca, pa možemo vrlo detaljno prilagoditi pristup djetetu, kao i način na koji dijete uči, usvaja program i slično.
Puno je stvari koje danas „prozivamo“ da su gore nego prije, pa nekad znamo reći i da je danas puno više djece s raznim poteškoćama, sugerirajući ponekad da gotovo tražimo koje bismo dijagnoze prilijepili nekom djetetu. No, zapravo znamo da je djece s poteškoćama i raznim problemima u razvoju sve više, te da je ključno pronaći im primjeren pristup uz koji mogu napredovati.
Tako danas znamo – barem većina – da djeci koja imaju autizam nećemo fućkati pored uha i zahtijevati da odmah odgovore, znamo da dijete koje ima disleksiju nije neinteligentno i da nije problem u tome da ne čita dovoljno dobro, pa isto tako znamo i da djetetu koje ima ADHD ne možemo tek tako reći neka se smiri. Ništa od tog nema učinak kakav želimo, a može imati i potpuno obrnut i neželjen učinak.
Evo koje stvari trebamo prestati govoriti djetetu koje ima ADHD, odnosno poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje.
1. Da ti je stalo, sjetio bi se.
Istraživanja su pokazala da izrazito veliki postotak djece s ADHD-om ima poteškoća s radnim pamćenjem. Zato može doći do tog da dijete s ovom dijagnozom teško slijedi upute. I to nema veze s tim koliko mu je stalo do tog da usreći roditelja, učitelja ili bilo kog tko mu daje upute. Pamćenje ove djece jednostavno ne funkcionira na taj način.
U ovakvim situacijama, ističu stručnjaci, pomaže podsjetnik ili određeni sustav koji može djelovati baš tom djetetu. Podsjetnik najbolje funkcionira kad je vizualan ili zvučan, kao što su na primjer papirići s podsjetnikom na vidljivom mjestu ili alarm na mobitelu.
2. Da si se više trudio, uspio bi.
Ako djetetu zadatak koji mu daš predstavlja izazov zbog ADHD-a, ono se može truditi na razne načine, ali i dalje neće moći to napraviti kao neurodivergentno dijete. Ako djetetu kažeš da se mora „potruditi više“, a ono se već dovoljno trudi boriti s dijagnozom, to može poniziti dijete, dati mu do znanja da nikad neće biti uspješno. Umjesto tog, pohvali trud.
Ako je dijete „zapelo“ s nekim zadatkom, pomogni mu prepoznati što ga muči i kako to riješiti.
3. Stani i razmisli prije nego što nešto učiniš.
Može biti vrlo frustrirajuće gledati svoje dijete kako impulzivno radi neke stvari i nakon tog ispašta. Impulzivnost je jedan od razloga zašto su ljudi s ADHD-om skloniji nezgodama od ostalih. Iako ti se čini sasvim razumno upozoriti dijete da pripazi što čini, djetetu s ADHD-om to nije lako – njegov mozak obrađuje informacije na drugačiji način.
Umjesto kritike, pomogni djetetu izgraditi vještine koje mu trebaju. Skreni djetetu pažnju na to da primjećuješ da mu se mozak pokušava ubrzati, pa ponudi da zajedno promisliti kako ga usporiti.
4. Započeo si to - ne možeš odustati.
Dijete a ADHD-om koje nešto zanima, može biti izrazito angažirano. Taj takozvani hiperfokus može biti vrlo moćan suputnik ADHD-a. No, ako se dijete ne nalazi u nekoj aktivnosti, ono može u potpunosti izgubiti svaki interes za to. Tada nije poželjno vršiti pritisak na dijete da nastavi s tom aktivnošću. Stroga očekivanja mogu stvoriti veliki stres ovom djetetu.
Umjesto da tjeraš dijete da nastavi s nečim što ne voli, podrži ga u razvijanju vještina koje će mu trebati u životu, kao na primjer emocionalna regulacija.
5. Sjedi mirno.
Nije realno očekivati da će netko s ADHD-om bolje funkcionirati ako se zaustavi i sjedi mirno. Djeca s ADHD-om moraju se kretati da bi se usredotočila. Prisiljavati ih na suprotno može dovesti do raspada sistema. Umjesto tog, pokušaj reći nešto poput: „Primjećujem da ti je kretanje ubrzano. U redu je kretati se kada ti to treba, ali pokušajmo napraviti malu stanku i raditi nešto drugo.“
Djeci s ADHD-om nekad pomaže ako imaju nešto u ruci čime se igraju, nekad im pomaže sport, nekad izlazak van. Ne treba kažnjavati potrebu ove djece za kretanjem.
