ADHD se danas smatra najčešćim mentalnim poremećajem kod djece, a prisutan je i kod odraslih. Djeca s ADHD-om imaju problema s pažnjom, kontroliranjem ponašanja (mogu djelovati bez razmišljanja o rezultatu), a u većini slučajeva pretjerano su aktivna.
Nedostatak pažnje i hiperaktivnost (engl. attention–deficit/hyperactivity disorder = ADHD) je sindrom nepažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti. Poremećaj s nedostatkom pažnje i hiperaktivnošću (ADHD) je svrstan u razvojne poremećaje, premda se sve više smatra poremećajem s prekidom u razvoju.
Znakovi ADHD-a kod djece
Djeca s ADHD-om imaju problema s pažnjom, kontroliranjem ponašanja (mogu djelovati bez razmišljanja o rezultatu), a u nekim su slučajevima pretjerano aktivna. Do nastupa često dolazi prije 4. godine, a beziznimno prije 7. godine života.
Vrhunac starosti za postavljanje dijagnoze iznosi između 8 i 10 godina, međutim, bolesnike s oblikom obilježenim pretežito nepažnjom ne mora se otkriti sve do nakon adolescencije. Glavni simptomi i znakovi ADHD su nepažnja, hiperaktivnost i impulzivnost koji su izraženiji nego što bi se očekivalo s obzirom na razvojnu razinu djeteta; često je poremećeno obrazovno i društveno funkcioniranje.
"Nepažnja se pojavljuje kad je dijete uključeno u zadatke koji zahtijevaju budnost, brzu reakciju, vidnu potragu i opažanje te sustavno i dulje slušanje. Nepažnja i impulzivnost ometaju razvoj obrazovnih umijeća i razmišljanja te razmatranja, motivaciju za školu i prilagođivanje društvenim pravilima. Djeca s oblikom ADHD–a obilježenog pretežito nepažnjom su obično praktičari koji imaju tegoba prilikom pasivnog usvajanja znanja, u okolnostima koje zahtijevaju trajnu zauzetost i završavanje zadatka. Sveukupno 30% djece s ADHD ima poteškoće pri učenju", piše u MSD priručniku Hrvatskog liječničkog zbora.
Simptomi ADHD-a:
Nepažnja – 6 od 9 simptoma mora biti prisutno barem 6 mjeseci:
- Ne posvećuje pažnju detaljima ili radi pogreške zbog nemara u školskom uratku ili drugim aktivnostima.
- Često ima teškoće u održavanju pažnje pri obavljanju zadaće ili u igri.
- Često se čini da ne sluša i kada mu se direktno obraća.
- Često ne prati upute i ne dovršava školsku zadaću, kućne poslove ili dužnosti (ne zbog prkosa ili nerazumijevanja uputa).
- Često ima teškoće s organiziranjem zadataka i aktivnosti.
- Često izbjegava, ne voli ili odbija zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (kao što je školski ili domaći uradak).
- Često gubi stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti (igračke, školski pribor i dr.).
- Često ga ometaju vanjski podražaji.
- Često zaboravlja dnevne aktivnost
Hiperaktivnost – 5 od 6 mora biti prisutno barem 6 mjeseci
- Često trese rukama i nogama ili se vrpolji na stolici.
- Ustaje sa stolca u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje da ostane na mjestu.
- Često pretjerano trči ili se penje u situacijama u kojima je to neprikladno (kod odraslih i adolescenata može biti ograničeno na subjektivni osjećaj nemira).
- Često ima teškoća ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti.
- Često je „u pogonu“ ili kao da ga „pokreće motor“.
- Često pretjerano priča.
Impulzivnost – 1 od 3 mora biti prisutan barem 6 mjeseci
- Često „istrčava„ s odgovorima prije nego je dovršeno pitanje.
- Često ima poteškoća s čekanjem reda.
- Često prekida ili ometa druge (npr. upadaju u razgovor ili igru).
Da bi se nedvojbeno potvrdilo postojanje ADHD-a treba biti zadovoljen uvjet da su se spomenuti simptomi pojavili prije 12. godine te da se javljaju u dvije ili više sredina. I na kraju, mora postojati jasan dokaz da uočeni simptomi zaista ometaju ili smanjuju kvalitetu socijalnog ili akademskog funkcioniranja.
Podjela ADHD-a s obzirom na socijalno ponašanje
Osim što postoji tri tipa ADHD-a obzirom na izraženost simptoma pažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti, postoji još i podjela s obzirom na njihovo socijalno ponašanje:
- agresivan/asertivan
- aktivan/nespretan
- nesklon/izbjegavajući.
Agresivni/asertivni tip ADHD-a se vrlo često suprotstavlja roditeljima ili ometa vršnjake, skloniji su stvari „raditi po svome“ nego onako kako se od njih traži ili kako zahtjeva situacija. Ako nešto žele uzet će to bez obzira na kontekst ili posljedice, najvažnije su im trenutne potrebe pa prema tome usmjeravaju svu svoju energiju na njihovo zadovoljavanje i nestrpljivi su. Često su u sukobu s drugima oko sebe i krše socijalne norme i skloni su drugima pripisivati neprijateljske motive.
Aktivan/nespretan tip ometa aktivnosti koje su u tijeku i sprečava druge u postizanju njihovih ciljeva. Neosjetljivi su na suptilne socijalne znakove i nemaju puno metoda za priključivanje grupi vršnjaka. Upadaju u igru i pokušavaju preusmjeriti pažnju minimalno se obazirući na želje i ponašanja drugih.
Nesklon/izbjegavajući tip više voli biti promatrač nego sudionik neke aktivnosti. Kod njih se učestalije razvija socijalna anksioznost, sramežljivost i povučenost, a vršnjaci ih prije zapostavljaju nego što ih odbijaju.
Vjerojatno kada pročitamo ove opise simptoma i tipova, većina nas će pronaći svoje dijete (ili čak sebe). No, to svakako nije nužno razlog za zabrinutost. Naime većina djece iskazuje ovakva ponašanja što se i pripisuje nekom tipičnom dječjem ponašanju. Pitanje je kada to prestaje biti ponašanje koje se ponekad javlja i s većim vremenskim odmakom, a kada je to svakodnevno i za njega uobičajeno ponašanje te u kolikoj mjeri ga to ometa da normalno funkcionira.
Priča o dječaku Domagoju
Domaguju je ADHD dijagnosticiran prije četiri godine, kad je imao 9 godina. Majka je isprva mislila da nešto loše radi i nije znala kako mu pomoći. Trebalo je vremena da se cijela navikne na dijagnozu. Domagoj je danas je vrlo dobar učenik i lakše im je
Deficit pažnje, odnosno hiperaktivni poremećaj (ADHD), smatra se da je prisutan kod 3 do 5 posto školske djece, a studije su pokazale da je 2 do 3 puta učestaliji među dječacima nego među djevojčicama. Zagrepčanka Diana Klemes, majka trinaestogodišnjeg dječaka Domagoja kojem je s devet godina dijagnosticiran ADHD, otvoreno je progovorila o životu i svakodnevici življenja s poremećajem deficita pažnje.
'Osjećam se kao da sam u crnoj rupi'
"Domagoj je oduvijek bio živahno dijete, od kada je prohodao uvijek se penjao na svaki stup, svako stablo, no to nam nije bilo ništa neuobičajeno. Kada je s 9 godina imao prvi ogroman ispad bijesa, podsjetio me na razmaženo derište koje se baca po podu kada nešto ne dobije. Ispad je trajao dva sata i ubrzo se ponovno. Nakon toga je slijedio još jedan i još jedan... Muž i ja smo shvatili da se nešto događa, međutim nismo znali od kuda bi krenuli. Pokretač za prvi veći ispad bijesa bio je promjena Domagojeve razrednice u 3.razredu. Tu je došlo do katastrofe, jer treba naglasiti, djeca s ADHD-om vole red i ustaljeni raspored. On je na to reagirao vrištanjem, lupanjem, i u roku od sedam dana to se dogodilo 3 ili 4 puta", objašnjava majka Diana dodajući da su joj tada u školi napomenuli da bi se možda moglo raditi o ADHD-u.
Sam Domagoj, bi joj se, kaže Diana, ispričao nakon svakog ispada, no ono što ju je posebno i dodatno zabrinulo bilo je kada joj je taj, inače vedri i veseli devetogodišnji dječak, u jednom trenu rekao "Mama, ja se osjećam kao da sam u crnoj rupi. Nitko me ne vidi i ne čuje".
'Mislili smo da mi kao roditelji nešto krivo radimo'
Diana Klemes, ubrzo je s Domagojem otišla u Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež u Zagrebu gdje je dobila konačnu dijagnozu: ADHD. "Trebalo nam je dosta vremena da se svi zajedno, suprug, ja, Domagoj, i naše starije dvoje djece 'pošlihtamo'. Na početku je to bila luda kuća. Mi nismo znali što mu je, mislili smo da mi, kao roditelji, nešto krivo radimo. Naime, ADHD se kod svakog djeteta drugačije manifestira. Kod Domagoja je to situacija 'praznog prostora' gdje on ne zna što bi sam sa sobom, a deficit pažnje najviše dolazi do izražaja kad je umoran. Danas je, nakon 4 godine, situacija bolja. Imamo naravno bolje i lošije faze. Domagoj je, primjerice u školi vrlo dobar učenik, ima individualiziran program, asistenta za nastavu te ima omogućenu najavu testova i malo duže vrijeme za pisanje testova od drugih đaka. On je sada, kako je stariji, naučio djelomično i sam sebe kontrolirati", objašnjava Domagojeva majka.
Dijete ponašanjem odskače od vršnjaka
Na pitanje gdje je granica i kako prepoznati nevidljivu liniju koja dijeli "živahnu" djecu od djece s ADHD-om, Diana odgovara da će većina roditelja prepoznati, ukoliko se radi o deficitu pažnje i hiperaktivnom poremećaju, da je ponašanja njihovog djeteta, za nijansu različito od djece koja su samo "živahna".
Ne radi se tu dodaje, o jednoj situaciji u kojoj vi posumnjate da vaše dijete ponašanjem odskače od svojih vršnjaka. Tu se radi o puno situaciju koje vas nagnaju na razmišljanje o tome da nešto nije u redu.
Svaki dan savladavaju zamke života s ADHD-om
"Ono što moram naglasiti je da je naša okolina odlično reagirala na Domagojevu dijagnozu", kaže Diana nastavljajući da
imaju odličnu suradnju sa školom i odličnu suradnju s udrugom Buđenje koja se bavi problematikom ADHD-a, organizira seminare radi upoznavanja roditelja, učitelja i ostalih stručnjaka koji se bave odgojem i obrazovanjem djece s različitim terapijskim postupcima u području problematike ADHD-a. Udruga organizira i kreativne radionice za djecu i ostale članove udruge. Unatoč tome što su prihvatili i svakim danom savladavaju zamke života s ADHD-om, Domagojeva majka kaže da je najveći izazov s kojim se susreće u svakodnevnom životu naći adekvatan način kako da "odradi" pojedine situacije.
"Ne pali uvijek ista reakcija. Mi, roditelji djece s ADHD-om uvijek moramo biti dva koraka ispred njega i onda možete ovladati situacijom, ako ste korak iza ili paralelni s njime, situacija izmiče kontroli. Ja ne smatram da je ADHD poremećaj, tu se naprosto radi o djeci koja žive izvan kalupa i ono što je važno naglasiti, tu se ne radi o zločestoj djeci kao što mnogi misle. Djeca s ADHD-om naprosto ne znaju i ne mogu drugačije", kazala je majka Diana dodajući kako u Hrvatskoj definitivno nedostaje grupa potpore koje bi okupljale roditelje i djecu s ADHD-om.
Postoje tri podtipa ADHD-a
Prema dijagnostičkom priručniku Američke psihijatrijske asocijacije koji je kod nas preveden i u čestoj je upotrebi, postoje 3 podtipa Deficita pažnje/hiperaktivnog poremećaja (ADHD) i to deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (kombinirani tip), deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (tip s pretežitom nepažnjom) te deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj ( pretežito hiperaktivno-impulzivan tip).
"Otkrivanje poremećaja ovisi o njegovom tipu. Hiperaktivno/impulzivni, odnosno kombinirani tip se najranije otkriva jer je uočljiv zbog stalnih sukoba s okolinom-vršnjacima, roditeljima i otežana je adaptacija u dječjem vrtiću. Tip s pretežitom nepažnjom se najčešće otkriva pri polasku u školu ili pri polasku u peti razred osnovne škole jer su tada zahtjevi za trajnijim održavanjem pažnje veći. Međutim, ADHD je razvojni poremećaj, biološki uzrokovan i postoji od rođenja djeteta, bez obzira kada se dijagnosticira. Poželjno je dijagnozu ili bar sumnju na postojanje ADHD-a postaviti što ranije kako bi se okolina educirala o primjerenim postupcima i očekivanjima i senzibilizirala za teškoće djeteta", objasnila je dr. sc, prof. psiholog Snježana Sekušak Galešev.
Liječenje ADHD-a
Potpuno izlječenje od poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću danas je još uvijek nemoguće. Međutim, moguće je vrlo uspješno kontroliranje simptoma koje zatim dovodi do poboljšanja u odnosima s roditeljima, učiteljima i ostalom djecom, boljim rezultatima u školi, uspješnijim izvršavanjem zadataka, boljim usmjeravanjem pozornosti te na kraju i većim samopoštovanjem i samopouzdanjem.
ADHD je važno liječiti. Liječenje obično uključuje bihevioralno liječenje, obrazovne postupke te ponekad i lijekove - psihofarmakološka sredstva, u prvom redu stimulatore središnjeg živčanog sustava. Liječenje mora biti stručno, a u njemu trebaju sudjelovati različiti, dobro koordinirani profesionalci: pedijatri, liječnici školske i obiteljske medicine, psihijatri, psiholozi, neuropedijatri, defektolozi, edukacijski rehabilitatori, radni terapeuti, logopedi, terapeuti senzoričke integracije i drugi.
Terapija je postepena i prilagođena svakom djetetu posebno. Nikako se ne smije izostaviti utjecaj, potpora i razumijevanje roditelja i obitelji, odgajatelja, nastavnika i profesora – oni predstavljaju osnovni preduvjet dobrog ishoda cjelokupnog liječenja.
