Puno je "krivaca" za to, ali nešto što današnjoj djeci često predbacujemo – nesposobnost odgode i čekanja – ranijim je generacijama donijelo toliko toga pozitivnoga da vjerojatno još uvijek nismo svjesni koliko točno.
Čini nam se da su glavni krivci mobiteli i razni kratki videi u kojima je sadržano baš sve. A nekad pomislimo da su to i informacije koje su nam na dlanu i uvijek dostupne. Znamo reći da su i roditelji krivi jer često "stvore" nešto i prije nego što dijete poželi. I možemo tako tražiti krivca unedogled, ali činjenica je da djeca danas vrlo teško – čekaju. Teško čekaju nešto što trebaju dobiti, teško čekaju u redu, teško rade zadatke koji zahtijevaju dugotrajnu koncentraciju bez obzira na nagradu na kraju, teško čekaju čak i obrok, a kamoli što drugo.
Upravo to im često "predbacujemo". Nekad kažemo da su nestrpljivi, nekad da se ružno ponašaju, nekad ih nazovemo razmaženima. Nemamo puno razumijevanja za takvo ponašanje jer je nama, kao starijim generacijama to nešto potpuno strano. Mi smo znali čekati jer nismo imali izbora. No nije samo problem to što nas to – živcira, već je problem puno dublji i puno kompliciraniji, a tu su i posljedice koje ćemo teško "izbrisati".
Naime, psiholozi će se bez iznimke složiti da su ljudi odrasli u 60-im, 70-im i 80-im godinama razvili specifičnu vrstu mentalne snage koju je moderno djetinjstvo gotovo istisnulo u potpunosti. Nije se to dogodilo zato što su ta djetinjstva bila bolja, već zato što su zahtijevala od djece da rješavaju probleme prije nego što ih netko drugi prvi riješi.
To su generacije koje su se snalazile u prostoru bez Google Mapsa, koje su se znale zabavljati bez ekrana, koje su znale doći do informacije bez Googlea i umjetne inteligencije, koje su znale čekati crtani film u 7.15 iz dana u dan. Takvo je djetinjstvo stvaralo mentalnu otpornost koju moderno roditeljstvo, ma koliko se mi oko djece trudili, neće stvoriti.
Stručnjaci se slažu da je ono što je fascinantno u vezi tih starijih generacija činjenica da smo razvili otpornost, a uzrok toga je bila činjenica smo, kažu, morali samo shvatiti i riješiti stvari prije nego što bi nam netko priskočio u pomoć. Generacije 70-ih i 80-ih godina rješavali su probleme, smišljali rješenja. Oni rođeni kasnije čekaju da im netko da rješenje. I to ne previše dugo, jer izgube strpljenje.
Umijeće čekanja
Nisu se naši roditelji trudili da nas nauče čekati. Život nas je učio čekati, jer nije bilo druge opcije. Psiholozi objašnjavaju da je "sporiji tempo života prisilio ovu generaciju da čeka, pomažući im da mirnije donose odluke i održavaju veći mir."
Kad bi nam na pamet palo neko pitanje, otvorili bismo enciklopediju i tražili odgovor ili možda nazvali opće informacije. Kad se satima putovalo na more bez klime, znali smo da nema druge opcije i nismo niti zucnuli u vezi tog. Kad bi nam bilo dosadno, izmislili bismo neku igru ili gledali u daljinu dok ne smislimo nešto ili se ne pojavi netko zanimljiv.
Ovo prisilno strpljenje i čekanje naučilo nas je nečemu važnom o toleriranju nelagode.
Tu je i ona famozna dosada o kojoj stalno govorimo. Današnja djeca rijetko doživljavaju pravu dosadu ili potrebu za čekanjem. Sve je uvijek – tu. Nelagoda se rješava prije nego što se u potpunosti uopće oblikuje. Pa iako nam se čini da tako djeci činimo uslugu – ne činimo je.
Isto je bilo i s ozljedama. Kad bismo pali i razbili koljena, roditelji bi to riješili, ali ne jednakom ažurnošću kao danas. Morali smo čekati da nam se očiti rana, a onda bismo opet trčali van. Metoda pokušaja i pogreški. To je ono što današnja djeca vrlo rijetko imaju i čine.
Mašta pati
Kada djeca imaju puno nestrukturiranog vremena i nemaju ekrane koji bi ga ispunili, oni mogu stvoriti čuda. Mi nismo imali bezbrojne gotove igračke, kostime, nego je sve moralo nastati našom maštom. Tu je tako dobro rasla mašta. Nismo mogli kupiti rješenje, morali smo ga stvoriti. Imali smo malo, a stvarali smo čuda.
Današnje generacije odrastaju znajući da – mogu uvijek imati ono što žele odmah. Štedjeli smo dugo i odgovorno, dijelili spavaće sobe, snalazili se. Sve to izgradilo je otpornost koja nam je sad jaka strana. I ta mentalna čvrstoća generacije 60-ih, 70-ih i 80-ih godina nije izgrađena boljim roditeljstvom ili superiornijim djetinjstvom. Izgrađena je čekanjem.
