Ako tvoje dijete ima ADHD, onda znaš da su neki dani teži od drugih. Nije uvijek lako razumjeti i prihvatiti, a uz ove poglede kroz oči djeteta s ADHD-om možda ti bude lakše.
Neki tvrde da je to zapravo izmišljena dijagnoze, dok je drugima ona itekako stvarna. Poremećaj nazvan ADHD mnogima pri samom izgovoru stvara nelagodu, jer na umu odmah imamo – dijete koje nas ne čuje, ne sluša i nikad nije na miru. Mnogi će odmah reći da se s tim jednostavno ne žele nositi niti boriti. No, roditelji takve djece nemaju izbora.
Poremećaj nedostatka pažnje, odnosno hiperaktivnost, klasificiran je, prema nekima, u tri vrste: pretežno nepažnja, pretežno hiperaktivnost/impulzivnost ili kombinacija oba. Neka djeca s ADHD-om obično se bore s mogućnosti koncentracije, organizacije i postizanja ciljeva, nedostaju im vještine za snalaženje u svakodnevnom životu. Između ostalog, mogu previše pričati, prekidati druge, vrpoljiti se i biti vrlo nemirni.
Djeca s ADHD-om često se osjećaju neshvaćeno, osuđivano ili posramljeno, ali uz podršku mogu napredovati. Potrebni su im pravi resursi i potrebno im je razumijevanje. Oni žele regulaciju, empatiju, uključenost, predvidljivost i priznanje.
Evo kako je to postavila klinička psihologinja dr. Sharon Saline u svojoj knjizi „What Your ADHD Child Wishes You Knew“ – kojih pet stvari bi dijete s ADHD-om željelo da njegovi roditelji znaju.
Kad su roditelji uzrujani, uzrujaju se i djeca
U trenutcima koji kod roditelja izazovu frustraciju, roditelji bi najprije trebali moći kontrolirati vlastite osjećaje. Ako roditelj ne uspijeva regulirati svoje osjećaje, male su šanse da će dijete samo regulirati. Problem je što roditelji djece s ADHD-om tijekom dana doživljavaju brojne provokacije i nailaze na razne okidače – kao i svi, naravno, samo možda i malo više. Važno je biti spreman na takve trenutke. Ako primijetiš da počinješ vikati ili „zakipiš“, otiđi u drugu prostoriju, zatvori se i pokušaj se umiriti.
Djeca (i roditelji) trebaju suosjećanje i prihvaćanje
Upoznaj i prati svoje dijete točno na mjestu gdje jest – a ne traži ga na mjestu gdje misliš da bi trebalo biti na temelju dobi, razine inteligencije, fizičke veličine ili onoga što braća i sestre mogu. To može biti teško za roditelje neurodivergentne i neurotipične djece kod koje mogu biti izražene razlike. U obitelji bi trebalo izbjegavati korištenje etiketa (pametnica, problematični, beba) i prakticirati suosjećanje s djecom. Važno je staviti se u njihov položaj.
Djeca s ADHD-om nekad se pitaju što nije u redu s njima ili zašto ih odrasli ne razumiju. Roditelji im trebaju pomoći prihvatiti njihove divne osobine poput kreativnosti, inovativnosti, humora i emocionalnosti. Roditelji se moraju suzdržati od osuđivanja samih sebe, posebno kad je teško. Ako sebi govoriš ili o sebi misliš stvari koje ne želiš reći djetetu od 10 godina koje je palo i razbilo koljeno, odmah prestani.
I djeca žele donositi odluke
Djeca s ADHD-om stvarno ne žele da im se govori što da rade. Provode cijeli dan slušajući upute koje ne moraju nužno imati smisla u njihovom mozgu. To je zato što ta djeca imaju posebne načine obrade informacija koje drugima možda nemaju smisla. Ako ih tjeraš da se pridržavaju tvog organizacijskog sustava, to je osuđeno na propast.
Ako se borite oko neuredne dječje sobe, na primjer, pitajte dijete ima li ideju kako je održavati čistom.
Ako se dijete muči da se spremi za školu, umjesto da mu kažeš: "Pospremi tanjur za sobom, operi zube i obuj cipele", pokušaj ovako: "Ovo su tri zadatka koja treba obaviti — kako ih želiš dovršiti?"
Konzistencija je dobra za djecu
Predvidljivost i rutina vrlo su ugodni djeci s ADHD-om i potiču razvoj vještina izvršnog funkcioniranja. To ne znači da roditelji moraju biti vojnički postrojeni sa svojim očekivanjima. Ovo je područje u kojem se roditelji muče jer pretpostavljaju da dosljednost znači savršenstvo. Biti dosljedan samo znači ustrajati na onom što je najavljeno.
Djeca su ponosna kada roditelji primijete njihov trud i uspjehe
Djeca s ADHD-om žele potvrdu, čak i kada ne uspiju. Općenite pohvale poput 'Pametan si' ili 'Ti si dobra osoba' nisu uvijek korisne i neće uvijek pasti na plodno tlo. Pokušaj reći: 'Stvarno mi se sviđa kako postavljaš stol kad stavljaš vilice u čaše — to je potpuno drugačije' ili 'Hvala što si stavila tanjur u perilicu kad sam tražila". To su izjave s kojima djeca ne mogu proturječiti, nego se s njima složiti. Kad dijete ne može kontrolirati svoje emocije, možeš reći: "Vidio sam da si se stvarno trudio ne vikati na svoju sestru, iako si vikao."
Djeca moraju primijetiti trud koji roditelji ulažu da bi ih razumjeli. Tada će se i oni truditi na svoj način.
