'Plakalo mi se, a nisam mogla plakati. Sve je bilo odlično, pucala sam od sreće i onda je samo u jednom trenutku sve to nestalo i pojavio se problem za problemom... kao neki grozan domino efekt iz horor filmova', govori mama Nastasja Flajc koja je za Klokanicu ispričala svoje hrabro putovanje
Nastasja Flajc, 30-godišnja je mama malene Anike koja će uskoro napuniti dvije godine. Nastasja, koja je diplomirana glumica i lutkarica rođena u Osijeku, sa suprugom i kćeri živi u Moskvi gdje i rodila svoju djevojčicu.
Za Klokanicu je ispričala svoju tešku priču o trudnoći i porodu, ogromnom izazovu kroz koji je prošla, ali zbog kojeg je danas potpuno druga, bolja i jača osoba.
'To je to! Bebač je u trbuhu, na sigurnom. Uspjeli smo!'
"Partner i ja smo dvije godine pokušavali dobiti dijete, a na kraju smo se odlučili za potpomognutu oplodnju. Budući da smo u to vrijeme preselili u Moskvu, tamo smo ju i napravili. Šokirala sam se kada sam vidjela kolika je uspješnost potpomognute oplodnje u moskovskim klinikama. Nevjerojatno. Iz prvog pokušaja uspješnost je 55%, iz drugog 75%, a iz trećeg pokušaja cak 95%", govori Nastasja i dodaje kako su nakon odrađene preporučene operacije i brojnih pretraga napokon dobili zeleno svjetlo za hormonsku terapiju.
Sve je prošlo odlično, razvilo se čak devet blastocista, a nakon što se kod Nastasje razvio blaži oblik hiperstimulacije jajnika, presađivanje embrija bilo je odgođeno na mjesec dana dok se stanje nije stabiliziralo.
"I onda je došao i taj dan, presađivanje blastociste. Toliko sam bila sretna taj dan. Neopisivo. Cijeli proces sam gledala na ekranu, čak su mi i uvećali moju princezu blastocistu. Imala sam osjećaj da je to to i da će 100 posto uspjeti. Kad su me pustili kući, istrčala sam mužu koji me čekao i grizao se od nervoze kako će sve proći, hoće li uspjeti, i rekla mu: 'To je to! Bebač je u trbuhu, na sigurnom. Uspjeli smo!'"
Toliko sretna i optimistična da je presađivanje prošlo uspješno, Nastasja je već sljedeći dan kupila maleni žuti bodi na kojem piše 'Ja ljublju papu', što na ruskom znači 'Volim tatu', a nakon što je test za trudnoću potvrdio njezine osjećaje, slikala je bodi i poslala fotografiju mami, bratu i suprugu koji je u to vrijeme bio na poslovnom putu. "Bili smo u sedmom nebu. Redali su nam se najljepši osjećaji, jedan za drugim."
Unatoč rizičnoj trudnoći i groznim mučninama, ništa nije moglo pokvariti Nastasjinu sreću. "Stalno sam razmišljala o tome kako trebam bebi slati što više pozitivne energije i smijeha. Po cijele dane sam pjevala i plesala. Vrlo brzo, oko 12. tjedna, je ustanovljeno je da je u pitanju djevojčica, ali i da nisko nosim i da je beba naopako pa sam morala nositi pojas koji mi je uvelike olakšavao kretanje", govori i dodaje kako je veći dio trudnoće prošao uz mnogo smijeha i radosti, ali i mnogo ljubavi i podrške od supruga.
'Problem za problemom... kao neki grozan domino efekt iz horor filmova'
Ipak, oko 28. tjedna, Nastasja je dobila nalaz krvi koji je pokazao da jedan segment odudara od normalnog i tada su krenuli ozbiljni problemi. "Iako se D-dimer prirodno povećava kako trudnoća odmiče, meni je bio duplo veći od normalnog u toj fazi trudnoće. Kada je ginekologica vidjela nalaz krvi i ultrazvuka, odmah je prepisala Clexane injekcije i tješila me da ništa ne brinem, da ćemo redovno pratiti kretanje D-dimera i protrombinsko vrijeme i po tome određivati dozu injekcija te uz tu terapiju održavati trudnoću sigurnom."
U 33. tjednu, Nastasja se jedno jutro probudila s toliko natečenim nogama da nije mogla stati na njih. Izmjeren joj je visoki tlak, što je bilo neobično jer je oduvijek imala niski tlak te je poslana na ultrazvuk na kojem je ustanovljeno da joj je plodova voda na najnižoj mogućoj prihvatljivoj razini. "Nisam bila svjesna što se događa. Čim sam stigla u bolnicu, dobila sam injekciju kortikosteroida za razvoj bebinih pluća. Plakalo mi se, a nisam mogla plakati. Emotivno sam bila potpuno izgubljena i istrošena. Sve je bilo odlično i pucala sam od sreće i onda je samo u jednom trenutku sve to nestalo i pojavio se problem za problemom...kao neki grozan domino efekt iz horor filmova", opisuje.
Od potpunog sloma spašavali su je samo razgovori preko telefona sa suprugom, s mamom, bratom, i s prijateljima te povremeno 'lupkanje' djevojčice čija se aktivnost odjednom smanjila. "Toliko mi je svaki taj mali pokret značio, kao udah, imala sam osjećaj da udišem i izdišem samo kada se je ona pomicala", govori Nastasja.
'Samo sam razmišljala o našem sljedećem susretu'
Nakon pet dana detaljnih pretraga, liječnik je obavijestio Nastasju da će nažalost morati na hitni carski rez. "Nažalost? Sto tona tereta mi je u tom trenutku palo sa leđa. Počela sam plakati od sreće. Opet mi se vratio onaj moj stari dobri osjećaj da će sve biti u redu. Samo da ju izvuku što prije iz tog kaosa u kojem se našla i zbog kojeg pati. Suludo kako nekoga operacija, koje se inače većina plaši, može učiniti sretnim."
Carski rez je uspješno prošao, ali nisu joj dali djevojčicu u naručje već je poljubila njezinu lijevu petu i nakon toga su je odnijeli na odjel za neonatologiju. "Ništa na svijetu se ne može usporediti s navalom sreće kada prvi put vidiš svoje dijete. Tu je. Živa, diše, mrda ručicama i nogicama, buni se. Zaljubila sam se u te male ručice i nogice, u taj smiješni ljutiti glasić, zaljubila sam se u nju do beskraja i natrag. Bila je to ljubav i prije prvog pogleda, ali taj prvi pogled na nju me preporodio. Rodila sam se ponovo sa njom. Zaboravila sam u trenutku na sve loše što je bilo, zaboravila sam na užasnu hladnoću koju sam osjećala tijekom operacije, samo sam razmišljala o našem sljedećem susretu."
Kako se je sljedeće jutro osjećala odlično, uputila se četiri kata iznad, u sobu svoje bebe. "Gledala je u mene svojim krupnim okicama, kao da traži da joj obećam da će uskoro sve biti onako kako treba biti. I obećala sam joj, umirivala sam je i obećala joj da će uskoro biti na mojim grudima i da će imati svu pažnju, ljubav i razumijevanje ovoga svijeta. Zaspala je, a tih pola sata koje sam imala s njom, bilo je najkraćih pola sata u mom životu."
"Tužno je i neprirodno dati majci koja je tek rodila samo pola sata da provede sa svojim malim anđelom, a da ga pritom ne smije ni zagrliti ni poljubiti", opisuje Nastasja teško razdoblje nakon poroda, a tim gore je bilo što je bila sezona gripe i sve posjete su bile zabranjene pa supruga nije mogla ni vidjeti. "I kad sam pomislila da trenutno ne može biti gore, došla je liječnica i rekla mi kako beba ima upalu bubrega i moraju je prevesti u drugu bolnicu jer je ovdje ne mogu liječiti već samo održavati stanje."
Najduža tri tjedna u životu
Na kraju je morala biti tri tjedna bez svoje djevojčice, a tijekom tih dana, vježbala je izdajanje, a sestre su joj pomagale i tješile kako se ne treba brinuti što mlijeka baš nema jer će sve doći na svoje kada napokon bude zajedno s bebom, a suprug joj je bio najveća podrška:
"Moram priznati da je velika prednost imati nekoga uz sebe u takvim trenucima. Uvijek sam mislila kako je suprugov humor simpatičan i kako me može osvježiti nakon napornog dana, ali nikada nisam ni slutila da isti taj humor može biti lijek za najtežu depresiju kroz koju sam tada prolazila. Bila sam u depresiji i samo me spašavala njegova snaga, razumijevanje, bodrenje i realno sagledavanje problema.Tople riječi podrške mame i brata također su mi davale dodatnu snagu i volju, a razgovori sa prijateljima bili su neprocjenjivi."
Ispostavilo se da Nastasja ipak ima veliki problem s mlijekom. Iako je isprobala sve, od izdajanja na električnu pumpicu, obloga od kupusa, posebnih masaža grudi, vakuumskih čaša za grudi pa do pravilne prehrane i raznih čajeva - mlijeka gotovo nije bilo. U međuvremenu, u cijeloj toj borbi s dojenjem, odrađivala je i hematološke preglede, a otkriveno je da ima tri vrste mutacije, genetske tromboze te tromb u laktu.
"Samo sam jedno pitanje imala i ispitivala sam ga svake minute: 'A, kada mogu ići kod bebe?'. Nikad ljepšu vijest nisam čula nego kad su mi jedno jutro javili da mogu doći u kliniku i biti s njom. Čm sam je uzela u zagrljaj, umirila se i tako me nježno gledala sa svojim predivnim okicama. Cijeli moj svijet je napokon bio u mojim rukama", priča Nastasja i govori kako ih je najviše iznenadilo kako je Anika odlično dobivala na kilaži otkako je bila s njom. "U tri tjedna koliko je bila sama, dobila je 280 grama, a u samo tri dana sa mnom 260 grama. Poboljšali su joj se svi nalazi i već peti dan su nas otpustili kući. I tu je napokon završila cijela teška priča oko moje trudnoće i poroda."
'Nijedan posao na ovom svijetu nije niti teži niti ljepši od majčinog posla'
Nakon dolaska kući, išli su na redovne pretrage zbog prijevremenog poroda i Anika je već u trećem mjesecu dostigla razinu svojih vršnjaka u svemu. "Jako brzo je napredovala i još uvijek napreduje. Sretna sam što sam imala priliku ostati kod kuće i sudjelovati s njom u njezinom odrastanju. Nijedan posao na ovom svijetu nije niti teži niti ljepši od majčinog posla."
S obzirom na sve komplikacije s kojima se susrela tijekom trudnoće i nakon poroda, Nastasja je obećala samoj sebi da će, bez obzira koliko teško bilo, uvijek imati strpljenja i razumijevanja, da će joj svake sekunde pokazivati koliko je divna i koliko je voli i da je nikada, ama baš nikada neće udariti:
"Jako je aktivna i izuzetno težak karakter ima, ali učimo da strpljenje i razgovor rješavaju probleme. Uz nju, i ja se polako razvijam i svakim danom po malo u nečem napredujem. Ranije sam bila jako teška osoba, strpljenje i razumijevanje za mene su bili kvantna fizika, ali uz nju sam postala bolja, jača i razumnija osoba."
Nastasja i njezin suprug nedavno su dobili zeleno svjetlo i za drugu bebu, a nakon svih problema kroz koje je prošla, oni su joj sada samo podsjetnik koliko je sretna što je tu gdje je, sa svima koji su bili uz nju, a njezina priča sada joj je inspiracija zbog koje se i dalje nastavlja boriti i napredovati.
