Marina Jurkin rodila je blizance u 24. tjednu trudnoće, maleni Borna preminuo je nakon 20 dana inkubatora, a njegov brat Dominik izborio se za život unatoč lošim prognozama i danas je veseo dječak star 22 mjeseca
"Dominik je sretno i veselo dijete, a mi ponosni roditelji dva anđela. Jednog na nebu i jednog na zemlji", kaže 32-godišnja Marina Jurkin iz Zadra, mama 22-mjesečnog Dominika, rođenog u 24. tjednu trudnoće. Njegov brat blizanac Borna Ivan preminuo je nakon 20 dana boravka u inkubatoru.
"Nakon izazivanja trudova moja prva beba je zaplakala, moj Dominik. Borna je došao nakon pet minuta, no nisam ih vidjela. Mislila sam da ih nikad ni neću žive vidjeti. Čekala sam moje dečke sa suzama u očima. Umjesto poruka 'sretno, mama' stizale su poruke tuge i nevjerice. Umjesto brige o tome je li sve doma spremno za dolazak beba, ja sam se samo pitala hoće li biti živi i hoću li ih vidjeti, hoće li zaplakati", ispričala je Marina kako su izgledali prvi trenuci nakon rođenja njenih blizanaca.
Marinini sinovi rođeni su čak 105 dana prije termina, Dominik sa 710 grama, a Borna sa 610 grama. Maleni Dominik bio je u inkubatoru 80 dana na odjelu intenzivne njege, a potom na postintenzivnoj njezi. Bio je 63 dana na respiratoru, a sve do 36. tjedna gestacije primao je dodatan kisik u inkubator.
U 24. tjednu počela se otvarati
Dominik i Borna začeti su prirodnim putem, a Marinina trudnoća od početka je bila uredna, čak i izvrsna.
"Redovito sam išla na kontrole i nije bilo nikakvih znakova za brigu iako sam u startu znala da je blizanačka trudnoća sama po sebi komplicirana. Sve do tog teškog 24. tjedna trudnoće kad sam na redovnom pregledu saznala da se nešto počelo događati s ušćem maternice. Ipak, svi su nas uvjeravali da je je to očekivano s obzirom da nosim dvije napredne bebe. Na vlastiti osjećaj, nakon vikenda, otišla sam kod svoje liječnice i potvrdili smo da se nešto progresivno događa. Hospitalizirana sam. Sjećam se, čitala sam članke o preživljavanju beba u 24. tjednu trudnoće. No, brzo bih to zatvorila i opet nadala sam se da ću izdržati do kraja", prisjeća se Marina, inače dr. sc. psihologije te dodaje da na njeno čudo, liječnici nisu bili zabrinuti.
"S toliko vjere govorili su da se mama samo malo preplašila i da će sve biti u redu. Dok su liječnici bili opušteni, ja sam brojila svoje trudove i uvjeravala ih da bebe dolaze jer imam trudove svakih pet minuta. Nažalost, moje prognoze bile su točne. U noći s utorka na srijedu zvala sam sestru da se ne osjećam dobro. I nisam bila dobro, liječnica je samo u šoku potvrdila da sam otvorena i spremna za roditi, ali u drugom gradu. Brzo smo došli do Splita. U strahu i plaču nisam mogla vjerovati da se to nama događa. Ali događalo se. Liječnici u Splitu samo su potvrdili da sam spremna za salu, ali su mi odlučili dati još jednu šansu. Ponadala sam se. Pravila sam se da ne osjećam trudove i opet plakala. Samo u drugoj sobi, drugom gradu, drugim sestrama. Ovdje se čuo moj plač. Ali pomoći nije bilo. U 13 sati, morala sam zvati sestru i reći da ipak, unatoč lijekovima, imam trudove. Doktorica je potvrdila da sam potpuno otvorena i da moram ići u salu", priča.
Odluka na porod prirodnim putem
Marina kaže da njen porod nije bio ni običan ni normalan.
"Liječnici su bili puni razumijevanja. Doktor koji me porodio objasnio mi je kako su bebe malene i kako ne preporučuje carski rez, jer maternica jednostavno nije zrela za 'rezanje'. Odlučili smo sačuvati maternicu za buduće trudnoće. No potpisala sam da sam spremna na carski u slučaju da se moja druga beba ne postavi u pravilni položaj tijekom poroda. Dobila sam drip, probušen mi je vodenjak, a sve kako bismo ja i bebe manje patile. Liječnik mi zapravo nije mogao puno pomoći da ne bi svojom intervencijom oštetio tako krhke male glavice. Sve sam morala sama", priča i objašnjava da njen partner Dorijan nije mogao biti s njom jer nisu stigli završiti tečaj u bolnici.
"Nismo se pripremili na porod u 24. tjednu. Čekao je ispred sale, zajedno s mojim bratom i njegovom obitelji, koji su iz Zadra došli biti mu potpora u teškoj situaciji", kaže.
"Bebe su se preselile u svoj dom na neonatologiji. Liječnik koji me porodio ponudio nam je sobu na drugom odjelu kako ne bih gledala sve druge sretne mamice. Pristala sam i zahvalna sam mu na tome", kaže te dodaje da je liječnik dopustio da partner bude uz nju cijeli dan nakon rođenja djece, neovisno o posjetama.
Nakon 80 dana dobili smo bebu na ruke
"Dominik je nakon poroda dobio infekciju i imao krvarenje na mozgu ¾ stupnja. Borna je bio stabilniji. No kod nedonoščadi situacija se mijenja iz dana u dan, iz sata u sat. Tako je bilo i s našom bebom. Sve te agresivne metode liječenja, bile su previše za maleno i nezrelo tijelo. Organizirali smo miran pokop naše bebe i vratili se u Split kod Dominika", priča Marina i objašnjava da je on tad bio jako loše, a krstili su ga u inkubatoru dok se borio za svoj život.
"Nekim čudom naš junak je počeo preskakati sve teške prognoze i život je opet dobivao smisao", kaže i opisuje kako su izgledale posjete.
"Mogli smo ga dotaknuti samo kroz mala vrata inkubatora pazeći pritom da mu saturacija kisikom ne pada, i pazeći da mu ne prenesemo nešto iz vanjskog svijeta. Dolasci su bili puni strahova, ali i sreće. Svakog dana pratili smo bilježnicu s njegovim napretkom i čekali vijesti liječnika. Molili smo da se situacija ne promijeni na gore. Na tom putovanju neonatologijom upoznali smo druge hrabre roditelje s kojima smo svaki dan dijelili strahove. Zajedno smo bili jači. Nakon 80 dana Dominik je prebačen na postintenzivnu njegu i tad smo ga prvi put primili, a cijela patnja napokon je dobila svoj smisao. Dobili smo našu bebu na ruke. Svijet je stao", kaže.
Vježbice od prvog dana
Dominik je došao kući nakon 98 dana, a imao je svega 2700 grama. Marina i Dorijan odmah su ga uključili u program rane intervencije u Zadru i dogovorili boravak u specijalnoj bolnici na Goljaku.
"Naša svakodnevica su vježbice - fizikalna terapija, senzorna integracija, radna terapija i česti pregledi kod liječnika. Po povratku najvažnije je bilo ispravno rukovanje ili tzv. baby handling, kako bi naučio pravilne pokrete. Pazili smo na svaki udisaj, u kolijevku smo stavili senzor koji je pratio njegove udisaje, bilo nas je strah da se nešto loše dogodi. Dominik i danas vježba pet puta tjedno, s time da doma koristimo svaki slobodan trenutak za vježbicu. Shvatila sam da moje dijete najbolje uči kroz igru pa smo se i odlučili za takav koncept vježbi odnosno Bobath pristup. U specijalnu bolnicu u Zagrebu idemo svaka četiri mjeseca. Uz to Dominika redovito kontroliraju liječnici u Zadru, oftalmolog u Splitu. Dominik je svaku vježbu super prihvatio, ali put je bio dug. Trebalo je puno strpljenja i rada. S punih godinu dana su krenule prve rotacije, potom puzanje, i sad konačno nakon 22 mjeseca i prvi samostalni koraci", kaže mama i priznaje da su se tek sad konačno počeli opuštati pa uz vježbice imaju i vrijeme za pogledati crtić i družiti se s prijateljima, bakama i djedovima i boraviti u prirodi.
"Palčić gore za sve Palčiće, Palčić gore za život", poručuje ova ponosna mama.
