'Djeca koja ne idu na vjeronauk u školi su diskriminirana'

Nada Topić Peratović pravnica je, feministička i humanistička aktivistkinja, osnivačica i predsjednica Centra za građansku hrabrost te autorica prve ireligiozne i humanističke knjige 'Humanizam za djecu'. Živi na relaciji Švicarska – Hrvatska, životni partner joj je istraživački novinar i također aktivist. Roditelji su djevojčice koju odgajaju u, kako kaže, slobodnomisliteljskom duhu. Udomili su dva psa i novčano pomažu humanističko školovanje jedne djevojčice u Ugandi. Napravili smo intervju potaknuti njezinom knjigom i stalnom raspravom između roditelja vjernika i roditelja ateista. Pitali smo jesu li djeca koja ne pohađaju vjeronauk u hrvatskim školama na neki način izolirana od ostalih učenika i kada je pravo vrijeme za upoznavanje djeteta s humanističkom misli.

Što vas je potaknulo na pisanje knjige 'Humanizam za djecu'?

Kao roditelj željela sam svom djetetu približiti humanističke vrijednosti, čovjekoljublje, odgovornost za društvo i okoliš, ali i sposobnost i spremnost za istraživanje i kritičko propitivanje postojećih znanja i proglašenih autoriteta. Smatram da postoji viša kvaliteta ljudskog postojanja – živjeti svjesniji i budniji život. Ova knjiga potiče djecu na suživot u različitosti – prihvaćanjem drugih iako drugačijih.

Foto: Privatni album

Kritičko mišljenje važno je za razvoj djece

U sklopu Centra održavaju se humanističke radionice za djecu. Što djeca tamo uče?

Humanističke radionice mjesto su poticanja i promicanja slobodne i kritičke misli, racionalne i znanstvene spoznaje, humanističkih načela, feminističke teorije i aktivizma te građanske hrabrosti. Upoznajemo djecu sa svijetom humanističke i feminističke misli, ljudskim pravima i humanističkim i demokratskim načelima na kojima se temelji Zapadna civilizacija. Sljedeća dječja radionica održat će se 18. travnja, a posvećena je Danu planete Zemlje. Poticanje kritičkog mišljenja i racionalne spoznaje, jačanje osobnog identiteta i prije svega, siguran prostor u kojemu će djeca moći slobodno, bez straha izreći svoje mišljenje i iskustva iz škole i života, dio su svake radionice. Naša dosadašnja iskustva pokazuju da su potrebu za humanističkim radionicama osjetile i vjerničke obitelji koje ne žele da im djeca budu uskraćena za poduku iz humanističkih vrijednosti, a legalizirana vjerska indoktrinacija nije u skladu s njihovim vjerskim potrebama. Naša su vrata širom otvorena za svu osnovnoškolsku djecu. 

Foto: Privatni album

Jeste li imali slučajeve kad su djeca podijelila svoja iskustva o nepohađanju vjeronauka u školama i s kakvim su se predrasudama susreli?

​Svaka radionica upravo počinje pozdravom i razgovorom kako se djeca osjećaju, što su doživjela od posljednjeg druženja, što ih je rastužilo ili razveselilo. Naravno da ima iznošenja neugodnih iskustava i predrasuda s kojima su su ta djeca susretala. Tako da je prvi učinak koji se događa na radionicama zapravo terapeutski. Neke takve predrasude i netočnosti ispisane su u udžbenicima koje imaju prilike pročitati ili koje im se znaju gurnuti pod nos. Tako su se u udžbeniku za školski vjeronauk za više razrede u poglavlju o ateizmu našle riječi bivšeg katoličkog poglavara Ivana Pavla II da su ateisti krivi za koncentracijski logor Auschwitz. Što je ne samo netočno, nego i krajnje maliciozno. Kako djeca, čije obitelji pripadaju različitim svjetonazorima, mogu izgraditi odnose temeljene na međusobnom poštovanju, ako se unutar školskog sustava jedna grupa djece otvoreno diskriminira i zanemaruje ili se ireligiozno svjetopoimanje prikazuje na gorenavedeni način? I u udžbenicima drugih predmeta, poput hrvatskog jezika, nalazili smo pitanja koja ne samo da su potpuno neprimjerena za određeni predmet, nego i zanemaruju činjenicu da postoje različite vjere i uvjerenja. 

Segregacija djece koja ne pohađaju vjeronauk

Po vašem iskustvu, podliježu li nekad roditelji pritisku okoline i šalju djecu na vjeronauk, makar sami nisu vjernici?

​Roditelji iz neznanja i nepripremljeni, a nesvjesni posljedica svoje odluke, na osnovu nepotpunih i krivih informacija, često nesigurni u vlastite stavove i identitete, na nagovor ili pod utjecajem savjeta bliže okoline, a nekad i neugodno iznenađeni oštrim odgovorima školskog osoblja, upisuju djecu na katolički vjeronauk. I to ne čudi, jer postoji li uopće neki izbor roditeljima i njihovoj djeci koji im škola nudi? Roditelji su suptilno primorani pristati na ono što je sustav spreman ponuditi osnovnoškolskoj djeci koja ne bi pohađala školski vjeronauk – a to je segregacija njihove djece: odlazak iz učionice i provođenje vremena bez ikakvog pedagoškog programa i brige. U nekim školama djeca znaju biti pod nadzorom razredno-nastavničkog ili knjižničarskog osoblja. Kada je škola, posebice ravnateljstvo, nezainteresirana za dobrobit svojih učenika, onda pribjegava najpodlijoj varijanti – ostavlja djecu na satu vjeronauka, nudeći djetetu pedagoški potpuno krive naputke: školarac nema obavezu pratiti predavanja na kojima sjedi. 

I koliko god stoga bila razumljiva odluka većine roditelja, da se upisom djeteta nadaju izbjeći situacije koje bi prema njihovom mišljenju dodatno zbunile i opteretile dijete, ipak bih ih željela, kroz aktivnosti Centra, potaknuti da (samo)kritički preispituju svoje dosadašnje stavove i slobodno se usude razmišljati i o drugim mogućim rješenjima.

Foto: Privatni album

Mislite li da djeca mogu nešto loše naučiti na satovima vjeronauka ili im to pomaže u boljem shvaćanju i prihvaćanju ljudi drugačijih od njih?

​Kad govorimo o samom sadržaju školskog vjeronauka, treba skrenuti pažnju na jednu netočnost, koju roditelji olako prihvaćaju kao istinitu. Školski vjeronauk nije "kultura ili povijest religija". To nije predmet kojem je svrha djeci prenijeti znanje koje mi roditelji često volimo nazivati "opća kultura", niti se djeci na nepristran način žele približiti različita svjetopoimanja (pa i ona ireligiozna), iako se u višim razredima nekoliko sati posvećuje drugim religijama.

Prema Programu katoličkog vjeronauka za osnovne škole, školski vjeronauk nije "tek puko posredovanje informacija i znanja" o određenoj religiji. Školski vjeronauk ima "konfesionalno obilježje vjerskog odgoja u školama"  i to polazeći od "naravi i poslanja Katoličke crkve u suvremenom svijetu". Za početak savjetujemo roditeljima da se informiraju o crkvenom nauku čitajući udžbenike školskog vjeronauka svoje djece. Što im je iz sadržaja neprihvatljivo; možda već sam koncept vjere, Boga ili pojedini crkveni napuci ili dogme, koji se nezaobilazno prenose kroz vjeronauk? Pa čak i ako načelno sadržaj roditeljima može biti prihvatljiv i dio njihove vjere koju svakodnevno žive, je li im prihvatljivo vrijeme i način na koji se taj sadržaj prenosi djeci. Koliko pedagoškog znanja imaju vjeroučitelji/ice?

U primjeru vaše kolumnistice vidimo da je vjeroučiteljici bilo bitnije ustrajati na crkvenom nauku, nego psihološki razborito osluhnuti potrebe i pitanja djeteta. Sve su to problemi na koja nitko osim samih roditelja ne može odgovoriti. Sve su to trenuci u kojima se očekuje roditeljska odgovornost. Ona nam nalaže da se dobro informiramo, jer ono što je ovdje posebno bitno naglasiti jest da školski vjeronauk nije poput drugih predmeta, ovdje se radi o pitanju identiteta. Roditeljska odgovornost nam nalaže da stanemo u obranu svog djeteta. Ako nećemo mi roditelji, tko će drugi?

Foto: Privatni album

Roditeljsko pravo ne znači nametanje svojih predrasuda

Imate li za roditelje neki savjet o odgoju djece?

​Roditeljstvo kao interakcija temeljena na povjerenju da bi se došlo do cilja samopuzdane i samostalne osobe - čovjeka, isključuje svaki, pa i najsuptilniji oblik nametanja vlastitih uvjerenja, vjerovanja, neostvarenih želja – svako forsiranje. Najgore što se događa u takvim slučajevima jest da djeca zamrze roditelje i udaraju im kontru. To se događa na podlozi njihove razvojne psihologije, prirodno, unatoč tome što se razumiju s roditeljima i vole ih, jer žele biti drugačija i na koncu sama teže vlastitoj osobnosti. I dogodi se izgubljeni čovjek. Takvi roditelji uglavnom ne priznaju da su pogriješili pa tek sticajem nekih vanjskih životnih okolnosti, to dijete - čovjek, nakon dugih mučnih godina, pronađe sebe, oprosti i nastavi živjeti kako je trebao da roditelji nisu počinili spomenutu fatalnu grešku. Zvuči melodramtično, ali takvih primjera imate svugdje.

Foto: Privatni album

Koje su, po vašem iskustvu, najčešće greške koje roditelji nesvjesno ili svjesno čine, a štete razvoju njihovog djeteta u osobu bez predrasuda koja prihvaća druge ljude takvima kakvi jesu?

​Djecu ne možemo i ne trebamo odgajati pod staklenim zvonom ili oblikovati od njih naše klonove. Mi jesmo njihovi roditelji, u stalnoj brizi za njihovu sreću i sigurnost, ali roditeljska odgovornost podrazumijeva da naša djeca imaju prava na vlastita uvjerenja i stavove i da im mi to moramo omogućiti. Svaka osoba snosi odgovornost za svoj život. Naši postupci trebaju biti temeljeni na promišljenim odlukama, a ne na nepromišljenom prihvaćanju tuđih stavova, vlastitih strahova i ustaljenih navika.

U Centru za građansku hrabrost, između ostalog, nudite besplatno pravno savjetovanje i potporu pri istupanju iz vjerskih zajednica. Kakav je postupak i jeste li imali cijele obitelji koje su istupale?

​Naše sekularno savjetovalište nudi raznoliku pomoć po pitanju Ustavom zajamčenih načela sekularnosti i ljudskih prava. Na webstranici Centra zainteresiranim osobama nudimo temeljne informacije vezane za prava djece na sekularno školovanje, posebice sve informacije bitne za ispis djece sa školskog vjeronauka i zbrinjavanje djece koja ne pohađaju vjeronauk. Obraćaju nam se i vjernici, razočarani u redogmatizaciju društva i stavove njihovih vjerskih predstavnika te mladi ljudi koji osjećaju potrebu da kritički propitaju vjeru i uvjerenja na kojima su odgajani. Neki od njih već su istupili iz svojih vjerskih zajednica i vlastita iskustva žele prenijeti na sve one kojima je potrebna podrška. Često je dovoljna samo riječ razumijevanja i brižnosti – naizgled malena gesta, ali čvrst suosjećajni oslonac za sve one koji su živjeli u neskladu vlastite sasvjesti i dogmatizirane okoline.