Pitanje odgoja ponekad mi se zbog reakcija drugih čini kao pitanje vjere – o njemu bi bilo najbolje držati jezik za zubima dok ne nanjušiš nekog istomišljenika kojem se možeš malčice 'ispovijediti'
U razgovorima s drugim roditeljima susrela sam se s toliko različitih odgojnih 'metoda' da se ponekad zbunim zašto su napisane tolike knjige. Je li moguće da postoji pravi i krivi put. Je li blaže fizičko kažnjavanje djeteta baš svakome neprihvatljivo? Neki i dan danas tvrde, čak iz svog osobnog iskustva, da je batina proizašla iz raja, a među njima je i popriličan broj intelektualaca. Pa je li doista? Možda sam ja samo jedna od onih kojoj ta teorija i praksa ne odgovaraju zbog mog temperamenta, ali što ako je batina nekom doista pomogla? Stoga se priklanjam odgoju kakav bi mene činio sretnom. Iako moja djeca mogu biti znatno drugačijeg temperamenta od mene, to je jedino čime se mogu voditi – svojim osjećajima i iskustvom.
Različiti odgojni pristupi
Nađem se ja tako kako pričam s neznancima o tome kako me izludi nered razbacanih igračaka naše tri malodobne kćeri po cijelom stanu, a sugovornik (nadasve ugodan) me upućuje na to kako u vrtiću sve lijepo funkcionira jer postoji red i disciplina. I ja se složim s njim, ali stvar je u tome da ja ni ne želim u kući imati drugi vrtić. To je moj izbor. U vrtiću dvadesetero djece mora igrati po pravilima jer ih nadgledaju tek dvije tete, a ja imam tri kćeri na muža i sebe. Svjesno im kod kuće dajemo više slobode i prostora jer tako želimo (više ja, nego muž ali popravlja se i on). I nije nam možda najlakše, ali za nas koji tako osjećamo, to je jedino ispravno. Volim kada naiđem na ljude koji ne optužuju drugačiji odgoj. Koji prije mene stignu reći: Da, to je drugo ako vi baš tako želite.
Pitanje odgoja ponekad mi se zbog reakcija drugih čini kao pitanje vjere – o njemu bi bilo najbolje držati jezik za zubima dok ne nanjušiš nekog istomišljenika kojem se možeš malčice 'ispovijediti'.
Pssst, pa evo kako mi razmišljamo o odgoju
Iako sam upravo ustvrdila da je odgoj vjerojatno vrlo osobna stvar, pričat ću malo o svom iskustvu u odgoju kojeg sam namijenila svojim trima kćerima. Tek toliko da se malo ispovijedim.
Nakon rođenja naše treće kćeri koja je prirodno dočekana s više roditeljskog iskustva od prve dvije, i sama sam primijetila da sam sve manje sklona zabranama u odgoju. Zabrane upućene djetetu sve više shvaćam kao odraz straha i nesigurnosti. Vrlo često to činim(o), a da toga nismo ni svjesni. Danas ću uvijek pokušati iznaći neki drugi način komunikacije umjesto autoritativne zabrane. A vjerujte, načina ima bezbroj. A kada se samo sjetim svojih nekadašnjih učestalih zabrana, shvaćam da su vrlo često bile odraz straha, nesigurnosti i tadašnjeg osjećaja bespomoćnosti.
Različiti temperamenti i zabrane
Netko će reći da nekoj djeci zabrana jednostavno treba. No kod takvog temperamenta možda djetetu ipak treba samo drugačije izrečena uputa? Uputa izrečena s velikom dozom sigurnosti, jasnoće, i još mnogo toga?
Sa naša tri temperamentića u kući reakcije na naredbe i zabrane izgledaju kao kad pogledate kroz kaleidoskop...
Ignoriranje
Kada svojoj šestogodišnjakinji nešto zabranim jer nije poslušala iz petog ponavljanja, kreće moje nestrpljenje, nezadovoljstvo, frustracija i mlaz riječi:
"Ustani i obuci se. I to odmah!"
"Neću."
"Rekla sam odmah, a ne pitala."
"Neću."
"Hoćeš."
"Neću."
... I tu gubim bitku. Ona neće, a ja hoću. I to je sve što imamo. Jer ona me ni nakon desetog puta ne čuje (i ne želi čuti) jer smo do mojih naglo izrečenih prohtijeva bile potpuno nepovezane – dok je ona radila što je njoj važno, ja sam radila svoje, i sad odjednom želim da ona radi što je meni važno. A zašto? Jer sam ja mama - autoritet kojeg smjesta treba poslušati?!?
Kako bi se nas dvije bolje razumjele, prije bilo kakvog zahtjeva, poželjno mi je povezati se s kćeri, promotriti što i kako radi te joj prići i zamoliti je da nešto učini. Potvrdan odgovor možda neće stići odmah, ali zar je to realno očekivati? Stavite sebe u tu situaciju. Dajem joj tada vremena da informacija stigne do nje, da 'prožvače' njezinu važnost i da na nju odreagira u skladu sa svojom zrelosti. Svako moje požurivanje njezine reakcije neefikasno je iz razloga što dijete ne može kvalitetno djelovati prije nego u potpunosti shvati o čemu je riječ. Djeci za to treba više vremena.
Plač i protest
Situacija s drugom kćeri je slična, ali njezina reakcija je posve različita (shodno njezinim godinama i drugačijem temperamentu). Na sam ton koji nagovještava naredbu, moja četverogodišnjakinja bez oklijevanja odgovara plačem, suprotstavljanjem, iako možda još nije ni shvatila o čemu je riječ. Ali je itekako dobro razumjela da joj se nešto nameće bez osluškivanja njezinih trenutnih osjećaja. I kada takvo svoje ponašanje ponavljamo, dijete već instinktivno reagira na određenu situaciju i ton – obranom (plačem, dernjavom, protestiranjem, neposlušnošću). Naravno da ima situacija kada se nešto mora neodgodivo napraviti i možda nismo imali vremena dijete na to pripremiti, ali tada naša nježnost i razumijevanje njihovih osjećaja znatno pomažu i skraćuju vrijeme protesta.
Zagrljaj, udah, izdah
Naša treća kćer dvogodišnjakinja za sada se poprilično zavidno nosi s frustracijom. Kanalizira je kroz ljutnju koja nije prebučna niti je dugotrajna, a najviše joj pomaže kada joj u vrhuncu ljutnje dođemo i zagrlimo je. Tada spontano duboko udahne i izdahne. Možda i dvaput. Zagrli nas, i to je to. Kada udari nekog od ukućana, objasnimo joj zašto to nije bilo u redu, a onda je opet zagrlimo. (Eh, da sam bar tako postupala i s prve dvije kćeri, gdje bi im danas bio kraj!). Ona nas tada pogleda pogledom kakvog indijanskog poglavice – ponizno i sa zahvalnošću, i to je to.
Jest da krv nije voda, ali u sva tri naša slučaja, naglost, nadmenost i međusobno neuvažavanje nisu požnjeli dobre rezultate, dok je razumijevanje u sva tri slučaja skratilo patnju obiju strana. Ponavljam, možda je to kalup koji odgovara našoj lozi, a sigurno ima i još boljih načina koje ja još nisam otkrila.
Dok nisam znala bolje...
Za kraj jedna anegdota neiskusne majke s prvim djetetom burnijeg temperamenta.
U jednoj situaciji kada me moje tada četverogodišnje dijete na javnom mjestu nije htjelo poslušati i kada me fizički napalo, bila sam i ostala hladna, no vidno nervozna (i zbunjena – što mi je činiti?!?!?). Nakon nekog vremena povukla sam nas obje iz parka vukući nas kući uz neugodan protest s njezine strane cijelim putem. Teško smo završile taj nesporazum i nerazumijevanje.
Često se sjetim tog događaja i razmišljam bi li danas znala drugačije postupiti? Imam nekoliko verzija u glavi kako sam još mogla postupiti, iako nisam sigurna u krajnji ishod. Uz sve gore navedene primjere, nitko mi ne može garantirati da me dijete danas, sutra u nekoj situaciji neće zateći nespremnom da mu pomognem na ispravan način. To u meni pomalo stvara strah koji možda ne bih nikad doživjela ni pokušala razumijeti da imam samo jedno dijete nezahtjevnog temperamenta. No ovako, uviđam da su djeca toliko različita i da ne moram svaljivati svu krivnju na sebe kao što sam to znala činiti.
Svatko od nas pokušava pronaći optimalan način da se približi svom djetetu. To je proces koji nema kraja (za mene to teže prihvatljiv budući sam sklona traženju instant riješenja), i znam da se mnogi koji ovo čitaju možda nikad nisu susreli s ovakvim problemima (jer im je dijete milo i uviđavno otprilike kao jedna od naše tri kćeri), dok su drugi možda imali ili imaju još težu situaciju. Zbog svog iskustva, trudim se ne osuđivati postupke drugih roditelja jer vjerojatno mnogi još uvijek u velikoj muci tragaju za načinom kako se približiti svom djetetu. I sama sam to iskusila pa mogu reći: Čitanje, razgovori, a ponajviše savjet stručnjaka, mogu biti od pomoći.
Crtajmo si, pišimo i rastimo veselo zajedno!
Nacrtana mama
