Upravo zbog nesavršenosti našeg školskog sustava, učenici u suočavanju sa svakodnevnim školskim situacijama bruse analitičke i psihoanalitičke vještine, razvijaju kreativnost u snalaženju, vježbaju pregovaranje i stoičko podnošenje nepravde
Promišljanje ove teme inicirano je jednim događajem od prije godinu-dvije dana. Vozeći se biciklom prema Trgu bana Jelačića, kretala sam se biciklističkom stazom, a ispred mene bio je neki gospodin. Stranac. Na semaforu mi se pristojno obratio na engleskom s pitanjem o centru grada, nakon čega je nastavio voziti bicikl, pravilno se pridržavajući svih prometnih pravila, s kacigom na glavi i stegnutom nogavicom na hlačama (da mu hlače ne bi zapinjale za bicikl). Vozio se crvenom trakom, vozio, vozio, vozio i stigao do Ilice gdje biciklistička staza prestaje. Točka. Da ga je to zbunilo i uzdrmalo mu čitav prometni poredak, vidjelo se po tome što je zaustavio bicikl i počeo se okretati oko svoje osi na sve strane, češati po biciklističkoj kacigi i pogledom tražiti stazu. Nemoćno je stajao na kraju slijepe ulice i činilo se da ne zna što bi, takvu nepremostivu barikadu nije očekivao.
To me potaknulo na promišljanje o prednostima kaosa i neuređenosti te o nedostacima reda i uređenosti. Gospodin vjerojatno dolazi iz neke napredne zapadne zemlje koju mi često spominjemo kao primjer u razgovorima o modernom gospodarstvu, izvrsnom obrazovnom sustavu, poticajnom društvenom okruženju za mlade, poduzetnike, itd...; iz zemlje gdje je sve tako lijepo posloženo, uređeno, organizirano, isplanirano, predviđeno, izgrađeno...; iz zemlje u kojoj je sustav utabao sve puteve te njezinim stanovnicima ostaje jedino da se njima bezbrižno kreću. Puteve kao što je - na najbukvalnijoj i najkonkretnijoj razini – biciklistička staza.
Osobine koje stječemo tijekom školovanja
Prestankom tog utabanog puta, nastaje problem. Gdje? Kuda? Kamo? Kako? Zašto? Možda okruženje u kojem na raspolaganju stoje svi resursi, u kojem su, kao u šarenom izlogu, ponuđene brojne mogućnosti, izgrađeni putovi, prokopani kanali i sagrađeni mostovi, postavljeni putokazi, stavlja čovjeka u pasivnu poziciju, tako što mu potrebu za samostalnim traženjem načina, odgovaranjem na izazove i rješavanjem problema čini – suvišnom.
Zašto graditi vlastite puteve kada su ovi postojeći tako ugodni, učinkoviti, sigurni, klimatizirani i ne štete okolišu. Suprotno od toga, mi smo primorani kemijati, kombinirati, boriti se i pronalaziti načine gdje ih naizgled nema iz dana u dan; bilo ako hoćemo dobiti neku informaciju od tajnice fakulteta ili gospođe u MUP-u, građevinsku dozvolu, izbjeći plaćanje prometne kazne, pokrenuti posao, naručiti se na specijalistički pregled kod doktora, pronaći izvor prihoda, upisati dijete u vrtić... – ništa ne ide glatko. Sve to preživljavamo i nadvladavamo zahvaljujući osobinama koje smo počeli stjecati već tijekom školovanja: upornosti, snalažljivosti, pregovaranju i uvjeravanju, (psiho)analitičkim vještinama i podnošenju nepravde.
Kada bi nam školski sustav bio savršen: kada bi sustavno i organizirano poticao intelektualni, tjelesni, društveni i moralni razvoj pojedinca, kada bi bio pravedan, planiran, predvidljiv i dosljedan, nježno bi izvodio nevinu janjad u društveno-gospodarsku klaonicu vanjskog svijeta. Upravo zbog nesavršenosti našeg školskog sustava, učenici u suočavanju sa svakodnevnim školskim situacijama bruse analitičke i psihoanalitičke vještine, razvijaju kreativnost u snalaženju, vježbaju pregovaranje i stoičko podnošenje nepravde.
Vježbanje pregovaranja i snalažljivosti
Već su i učenici osnovnih škola razvili sposobnost psihološke procjene nastavnika, pa tako kao divlje životinje namirišu njegov strah, kao Indijanci prepoznaju tragove narcisoidnosti, razvijenim njuhom za psihološke osobine osjete dobronamjernost ili prepoznaju popustljivost, poput CSI-a analiziraju okolnosti situacije ("Naljutio ju je b razred", "Već nam je jednom odgodila test", "Danas joj je pukla guma na autu"...) te poput Freuda definiraju ljestvice prioriteta ("Njoj je najvažnije da se pazi na satu", "Jako cijeni kada imaš popunjenu radnu bilježnicu"), i to bez analize snova i testa mrlja.
Njihova moć opažanja može ići dotle da zamijete, primjerice, kako se profesorica iz povijesti često zagleda u naušnice, pa prilikom odgovaranja djevojke stavljaju što veće i uočljivije naušnice kako bi profesorica više pažnje poklanjala nakitu, a manje sadržaju onoga što govore. Sukladno svojoj procjeni odabiru komunikacijski stil i taktiku prilikom odgovaranja, traženja ustupaka, i slično.
Nesavršenosti školskog sustava manifestiraju se i u nedosljednim i/ ili nejasnim kriterijima ocjenjivanja te nesinkroniziranoj organizaciji testova i usmenih ispitivanja zbog čega učenici znaju biti preopterećeni. Tada se nameće prilika za vježbanje pregovaranja, uvjeravanja i snalažljivosti. Tako učenici uspijevaju odgoditi test uz matematike jer "smatraju da ne bi bilo loše još malo ponoviti metodu supstitucije, još jedan sat ponavljanja bi im puno značio"; uspijevaju podići ocjenu na četvorku, iako im je profesor namjeravao dati tri, jer oni su eto "njega baš ozbiljno shvatili da će najviše pitati stvaranje nacionalnih država pa su to najviše učili", neki ustrajniji tražit će da im se postavi još nekoliko pitanja kako bi podigli ocjenu, a neki će čak i predložiti da im ovu ocjenu upiše ''sa strane'' pa će se javiti drugi put, a neki će, na pitanje o Drugom punskom ratu, odgovoriti prepričavanjem Prvog punskog rata, jer to znaju, a ovo prvo ne.
Gorko iskustvo nepravde
Kada ništa ne upali, te učenik dobije jedan iz vladanja iako su pričali ovi u klupi ispred, ili manju ocjenu jer je kao jednu od ulogu korijena naveo ''skladište hranjivih tvari'', a u knjizi piše ''spremište'', tada će nesavršeni školski sustav svome pitomcu priuštiti gorko iskustvo nepravde. Oštećeni će učenik vrijeti od bijesa, osjećati se oštećenim, posramljenim i malim jer je objekt iskaljivanja moći, no, takva će mu iskustva pomoći da polako stvara izdržljivi pokrov za lakše primanje strjelica nepravednosti koje će ga tek obasuti kada napusti nesavršenstvo školskog sustava.
Prepreke, nelogičnosti i nesavršenosti školskog sustava u umjerenoj dozi (njihova povećanost može biti maligna i traumatizirati djecu) predstavljaju jedan oblik neutabanih puteva i potiču djecu da sama raskrče šikaru i naprave stazu; to im daje snagu i kapacitete za suočavanje, ukroćivanje i unapređivanje poludivljeg okruženja u kojem će jednog dana morati egzistirati.
