Kako mi je sin objasnio tko su Bog, Isus i papa

Pita me mali neki dan: "Pa koliko taj Božić traje?! Kad će više završit?". I ne čudim se uopće tom pitanju. Već mjesec dana iz paštete nam iskaču senzacionalne ponude mobilnih operatera za božićne pakete od SAMO 999,99 kn. Da, stvarno "samo!". Poštanske sandučiće nam zatrpavaju trgovački lanci popustima na milijun artikala koji nam ionako ne trebaju, a na početnu stranicu ponude perfidno "uvale" slovima ooogromnog fonta top popust za igračke, šećerne table koje se ne usudim nazvati čokoladom i romobile koje su sastavljali mali Kinezi za dolar dnevno.

Kao da to nije dosta, obavještavaju nas da će 6. 12. najfriškiji zaposlenik dotičnog dućana koji ne smije reći ne iz straha od osobno skrivljenog otkaza, obući crveno odijelo, staviti kardinalsku kapu i dijeliti lizalice. Da, upravo one s popusta.

Osim sveprisutnog kapitalističkog (umjesto Svetog) Duha, mi imamo još jedan problem. Naime, ja – Markova mama, ne idem u crkvu. U kući nemamo raspelo. Markova jedina dva pohoda na misu, osim razgledavanja crkvi na putovanjima, bili su prilikom njegovog krštenja, koje se usput budi rečeno održalo kad je mali već napunio godinu dana jer se roditelji nisu mogli dogovoriti oko stava "zašto ne?!" i stava "a zašto da?!" i prilikom ujakovog vjenčanja. Taj neslavan posjet je detaljnije opjevan u mom listopadskom tekstu o djeci na vjenčanjima. I jedne i druge prigode izdržao je na klupi u prosjeku 7 i po' minuta.

Vjerske teme stavljene na stranu

Kako takvom djetetu objasniti na pristupačan način stvari o kojima se veliki umovi spore stoljećima? I tko sam uopće jedna obična ja da to objašnjavam? Al' nije baš da ga je to niti zanimalo. Važnije je bilo izmoliti od babe novi crtić, potući se u vrtiću ili smišljati proste rime na poznate nam dječje pjesmice i pritom se valjati po podu od smijeha. Nije mi bilo druge nego samoinicijativno početi s tumačenjima prije nego krene u (državnu) školu u kojoj je vjeronauk u kategoriji obveznog predmeta jer alternative jednostavno – nema.

I krenem tako objašnjavati da je Bog svuda oko nas, da voli sve ljude i životinje, da nam pomaže i čuva nas. Objasnila sam mu da je Sveti otac nešto kao šef ili direktor Crkve, da živi u Vatikanu –glavnom gradu Crkve, tko su svećenici i čime bi se trebali baviti. Naravno, u metropolitskom duhu razjasnili smo da postoje i druga imena za Boga na drugim kontinentima, ali da jednako voli sve.

U crtiću RIO malog je oduševio veliki bili kip barbe koji stoji na brdu i pazi na grad, a često bi se popeo na stolicu i glumio tog barbu. To je bio dobar povod za objašnjenja o Isusu, rođenju u jaslicama i hodanju po vodi. E, to je možda bila jedina stvar koju je slušao sa zanimanjem. Sve bi to mali onako usput upijao, čak sam mislila da nije ništa ni upamtio. Usred moje rečenice pažnja bi bila na nečem drugom i izletjelo bi pitanje "Ma daj više, to mi je dosadno, kad ćemo se mačevat?“.

Foto: Jadranka Alač, dipl. iur.

Pomalo obeshrabrena njegovim ne-zanimanjem i brojim započinjanjem, a nezavršavanjem vjerskih tema, odlučila sam to staviti na stranu do daljnjeg.

Bog je pojeo čokoladicu

Zapravo sve dok me ovih dana nije doslovno zaskočio s nekoliko njemu svojstvenih bisera.

Na prvi dan Adventa vidi Svetog oca na vijestima i viče: "Mama, ovo ti je frotar!", ja: "Misliš fratar? Ovaj se barba točno zove Papa", on: "Aha, papak! Ko što je Mate reka Marinu u 'Oblačno s ćuftama?'", ja: "Ne papak, nego PAPA", on: "Aha, sad mi je jasno, ko Papa Štrumpf! I on je šef štrumpfovima i nosi veliku kapu, samo što je njegova crvena!"

Ali to nije sve. S vrtićem je išao na gradski trg u posjet Božićnom gradu i jaslicama. Popodne sav sretan mi kaže "Ja ću kad narasten virovat u Isusa!“, ja: "Super, baš lipo. A šta ti se najviše sviđa kod Isusa?", on: "Pa kako ne znaš! Kad viruješ u Isusa možeš letit po zraku i priskakat velike provalije ko Indiana Jones!"

I ultimativna provala iz koje sam nedvojbeno zaključila da ne samo da je čuo moje propovijedi, nego ih zna iskoristiti u pravom trenutku. Nakon slatkiša, kojeg je redovno dobio nakon ručka, uspio je iskoristiti trenutak naše nepažnje i potajice ukrasti još jedan. Kad sam u smeću vidjela omot druge čokolade, pitam ga: "Marko, a tko je pojeo i ovu drugu gulozariju?" (slatkiš na dalmatinski), kaže mali: "Nisam ja, to je Bog pojeo", ja: "Kako to misliš Bog?!", on: "Pa Bog sve može, a niko ga ne vidi!"

Mislim da zaključak ovom tekstu nije nužan, Marko je sve rekao umjesto mene. Iako ga nitko ne vidi, Bog sve može, pa će tako sigurno i mom malenom u pravo vrijeme pomoći da se nauči pravim vrijednostima. Onima koje su jedinstvene iako postoji toliko različitih odgovora, onima koje se mogu osjetiti iako se ne mogu uvijek vidjeti.