Kad vam dijete postavi pitanje o Bogu, ako ste vi jasni u tome vjerujete li u Boga ili ne, lako ćete to prenijeti djetetu. Ako imate nekakve dileme, i odgovori postaju složeniji, ali time dajete svom djetetu mogućnost da vas upozna, kaže psihologinja Miranda Novak
"Duhovnost i religioznost je jedna od važnih komponenti zaštitnih čimbenika i na obiteljskoj i na individualnoj i na vršnjačkoj razini. To pokazuju sva svjetska istraživanja. Što je zaštitni čimbenik? Kada je dijete ili mlada osoba izložena nekakvim rizicima, a ima razne karakteristike koje su zaštitne, lakše se suočava sa svim izazovima koje odrastanje donosi i ima zdravije ishode u odraslosti, postaje stabilnija ili zdravija mlada osoba", objašnjava psihologinja dr. sc. Miranda Novak, savjetnica i psihoterapeutkinja u Centru za djecu, mlade i obitelj Modus.
"Što se tiče religioznosti, jako je teško dati stručnu preporuku kada pričati o Bogu, što reći o Bogu, i koji je tu uopće točan ili netočan odgovor. Prije svega, to ovisi o tome u što vjeruje pojedina obitelj, kako to u obiteljskom sustavu funkcionira i koje mjesto religija ima za obitelj.
Moja pretpostavka zašto istraživanja pokazuju da je religioznost jedan od zaštitnih čimbenika je to da religioznost omogućuje obitelji razne rituale. To je i kulturalni način zajedničkog provođenja vremena. U Hrvatskoj to prije svega znači zajedničke odlaske na misu nedjeljom, proslave, božićne, uskršnje rituale... To je mjesto okupljanja obitelji, kada se svi u obitelji potrude biti zajedno, možda i podijeliti poklone, pričati o nekim stvarima o kojima se inače ne priča.
Rekla bih da je to neka praktična religioznost, a s druge strane, kako dijete raste, posebno u doba adolescencije, javlja se pitanje smisla života, koje je i znak zrelosti. To je važno pitanje formiranja identiteta svakog adolescenta, i kada se zapita o smislu života, obično dođe i do toga što misli ili ne misli vezano uz Boga.
Ovdje sam svjesna da je važno opet ono intimno što svatko od nas misli ili vjeruje, ali mi je, kad sam razmišljala o ovoj temi sa stručne strane, bilo drago kad sam naišla na jedan članak Brucea Feilera, koji je 2010, objavljen u New York Timesu, a prepričava kako je svom sinu, koji je tada imao pet godina, odgovorio na njegovo pitanje da li Bog sve sluša i čuje naše molitve. On je ostao zatečen tim pitanjem djeteta, ponajprije zato jer sam nije bio religiozan. Vjeruje možda u neku silu koja je stvorila svijet, ali ne baš prema crkvenim učenjima. Na to pitanje svog sina odgovorio je da je Bog stvorenje kojem se neki ljudi mole i onda im bude lakše. Što želim reći tim primjerom?
Milim da je to jedno intimno, zaista duboko pitanje svakog pojedinca i da kad pričate o Bogu sa svojom djecom, zapravo trebate reći istinu, ne ono što vas je netko učio, bilo da je to crkveni nauk ili nešto što ste pročitali u knjigama da bi trebalo reći, nego je važno s djetetom podijeliti sebe. Ako imate dileme, ako niste sigurni kako pričati s djetetom o tome, ili što uopće samo o tome mislite, mislim da je najbolje i najpoštenije da upravo to djetetu i kažete.
Također je važno, bez obzira na to jeste li religiozni i kojoj vjeroispovijesti pripadate, da ostaviti barem malu mogućnost da su prave etičke i moralne vrijednosti vezane uz prihvaćanje različitosti kod drugih ljudi, uz toleranciju. Čak i ako pričamo o tome da svatko od nas ima nešto božansko u sebi zbog čega je vrijedan, ili slično, to je prvi i osnovni temelj za prihvaćanje onih koji su drugačiji od nas, jer znači da je isto nešto božje i u njima. Meni je lijepo tako razmišljati o svijetu jer može biti temelj i za ljudska prava i odnose jednakosti među ljudima.
Odgovor na pitanje o Bogu, kad vam ga dijete postavi, je to jednostavnije, što je jasniji vaš intimni odgovor o tome. Ako ste vi jasni u tome da li vjerujete ili ne, lako je to prenijeti djetetu ako slijedite dosadašnje učenja. Ako imate nekakve dileme, i odgovori postaju složeniji, ali time dajete svom djetetu mogućnost da vas upozna", kaže psihologinja.
