Zapravo muž i ja cijela popodneva ništa ne radimo nego samo igramo Sokoban. Poznaješ li tu igru? Jesi li dok si bila mala gubila noći da bi je odigrala do kraja? Tako i mi: odvedeš jedno dijete, vratiš drugo u kućicu, odeš po ono što si ostavio pa vratiš njega u kućicu. Kao kutije Sokobana
Od naše petero djece, četvero ide u školu. Ljudi oko nas se prilično dive toj činjenici. Nekad se zapitamo izgledamo li imalo odgovorno i odraslo i je li stvarno čudno da su nam djeca uspjela preživjeti sve te godine uz nas i još se pri tom upisati u Osnovnu školu, redovno. Kad kažu 'Uuuuuu, kako su narasli!' ili 'Bravo mama, već idu u školu'. Je li zbilja to zaslužilo 'Bravo'?
Međutim, postoji jedna stvar koja je bila na dobrom putu da dobije 'Bravo'. Ne, nismo mislili upisati jednoipolgodišnje dijete u školu iako nas već sad debelo nadmudri i iako bi njegov slatki osmijeh zaslužio diplomu nekog fakulteta. Nego... tadadadan ...fanfare... odlučili smo da djecu nećemo 'vozati' na izvanškolske aktivnosti!!!
Sve je dobro krenulo prije početka školske godine. Znali smo da se djeci razvija mašta ako ostanu kod kuće, po mogućnosti sami u svojoj sobi u kojoj postoji samo jedan krevet i radni stol, bez igračaka. U novije vrijeme svi hvale dokolicu i gledanje kroz prozor. Uostalom, uvijek u rukavu imamo dobro poznate rečenice o tome kako je nama bilo kad smo bili mali. Znate one rečenice u kojima se pravimo da nismo imali igračaka, da nas nisu nigdje vodili i da smo od slatkiša imali samo naranču, i to za Božić (odnosno Novu Godinu jer se Božić nije slavio onako javno).
Ali to je slatka mala laž. Oni nemaju pojma i nikad ne pitaju baku i didu da bi provjerili tu činjenicu, ali nas su roditelji stalno vozali na izvanškolske aktivnosti. Rijetko smo imali dokolicu, putovali smo prosječno često i bili zadovoljni, siti i u isto vrijeme maštoviti.
Gdje poslati djecu koja nemaju svoju sobu?
Po novijim smjernicama dijete treba 'šibnuti' u sobu i reći da se odraslima ne smeta. Naravno to je za djecu koja imaju sobu. Hm, a gdje idu djeca koja nemaju svoju sobu? Također treba ponekad igrati s djecom društvene igre. Ako hoćemo slijediti moderna pravila ne smije se igrati igre poput Brainboxa ili Draw outa. Za početak, te igre ne potiču dokolicu samim time jer su na engleskom jeziku, a već je i to prevelika aktivnost moždanih stanicu.
Kažu da treba igrati 'Čovječe, ne ljuti se'. Pa kako da ih na to natjeram. To je kao da oni žele gledati one preglupave sinkronizirane serije za djecu, a ja im kažem da treba gledati dvodimenzionalnu Miffy jer ima četiri osnovne boje i zgodno je za opuštanje. Ali ako i počnemo igrati 'Čovječe' posvađaju se na pasja kola, plač, vrištanje i škrgut zubi nakon te igre su samo romantične biblijske slike naspram naše stvarnosti. Moja djeca, s druge strane, rado igraju šah. Ne znam zašto, ali tu igru ne spominju u nijednoj modernoj intuitivnoj smjernici. Možda jer partija šaha podsjeća na onu komunističku partiju. A zapravo djecu podsjeća na cijela kraljevstva, kao da u rukama drže sudbinu svijeta.
Da sažmemo, te nove smjernice o dokolici zvuče kao da ne smijemo svojoj djeci pružiti sve da se razvijaju i da dođu do svih informacija. Možemo im pružiti malo, tek toliko da te informacije ne iskoriste protiv nas. Čini mi se kao da kažu kako je bolje da djeca gledaju kroz prozor, a ne da čitaju knjige. Ako neko dijete ima neki poseban talent neka ga razvije svojom upornošću. A ako se treba razgibati neka ode u park. Samo ne znam kako da ih u 17 sati popodne po mrklom mraku pošaljem u neosvijetljen park, ali smislit ću neku retro foru kako smo to mi radili kad smo bili mali.
Kako izgleda naše 'nevozanje' djece na aktivnosti
Možda da smislimo krilaticu poput 'Dolje izvanškolske aktivnosti, štedimo gorivo i ne stvarajmo prometni kaos'.
Na kraju nakon dobre organizacije te čišćenja prozora da mogu dugo buljiti kroz njega uspjeli smo u tome da ih ne vodimo po aktivnostima. Evo, samo najstarija ide na badminton. Treninzi su blizu kuće pa ide pješke. Ako uzmemo stvari iskreno, pješke ide u lipnju i rujnu kad je dan duži, a ostale mjesece je prebacimo (od sad ne spominjemo glagol 'voziti' nego 'prebaciti' da ne izgubimo na dosljednosti odluke o 'ne vozanju').
Luka ide na judo i nogomet, ali to brojimo kao školske a ne izvanškolske aktivnosti jer su u školi, iako poslije škole.
Na 'šah' idu svi, ali to ih ne vozimo. To idu kao u najavnoj špici 'Smogovaca' i nitko im ništa ne može.
Zapravo svi idu i na engleski. Engleski se mora znati.
Zapravo muž i ja cijela popodneva ništa ne radimo nego samo igramo Sokoban. Poznajete li tu igru? Jeste li dok ste bili mali gubili noći da biste je odigrali do kraja. Tako i mi: odvedeš jedno dijete, vratiš drugo u kućicu, odeš po ono što si ostavio pa vratiš njega u kućicu. Kao kutije Sokobana. Odvedeš trećeg pa brzo po četvrtog. Ali i kad ih smjestiš u kućice ide sljedeći level u kojem je roba oprana, ručak skuhan, stan čist. Pogađate? Ne prođemo uvijek jako uspješno sve levele. Ono što znamo je to da su nam kutije svaku večer u kućici. To možda zaslužuje jedan 'Bravo'. Dosljednost je dobila 'game over'.
