Roditelji Kolumne roditelja 894 prikaza 06. veljače 2014.

S četvero djece postala sam kraljica multitaskinga

obitelj, djeca, krevet
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Srce mi je puno kao kuća, u mislima im dijelim šesterostruki zagrljaj i kažem im poluglasno, jer riječi dopiru i do najdubljeg sna: Volim te. Volim te. Volim te. Volim te. Neka vas te riječi čuvaju noćas i svih budućih noći. Sretna sam što sam baš ja vaša mama

Drago mi je da se ne moram posebno predstavljati, dragi čitatelji ovog lijepog roditeljskog portala, jer je to umjesto mene učinila novinarka postavivši mi nekolicinu pitanja koja su vam pobliže opisala moju veliku, otkačenu i neobičnu obitelj.

Za vas koji su možebitno preskočili taj prvi tekst, kratki sažetak: ja sam mama Nikolina, a zajedno sa svojim zakonitim mužićem Ivanom izrodila sam četvero krasne djece: to su, redom, Josip (11), Roko (9), Marija Karmela (5) i Mihovil (10 mjeseci).

Živimo u prekrasnom dalmatinskom gradu Šibeniku, gdje nas zimi hlade bura i kamen, a ljeti grije užareno mediteransko sunce, tjerajući nas da osvježenje potražimo u najljepšem moru na svijetu. Moram priznati - to nam baš i ne pada posebno teško!

Mama od jutra od mraka

Zato što smo zbilja takvi! Od dva hiperaktivna zdrava energična dječaka, koji i zadnji atom snage potroše tjerajući nogometni balun, preko naše posebne autistične genijalke koja nas svaki dan iznova zadivljava svojim predivnim crtežima, sve do najmlađeg anđelka Mihovila (vidite, kako smo pogodili udijelivši mu anđeosko ime - kao da smo znali da će to milo, plaho i blago stvorenje koje nikad, baš nikad ne plače, zbilja biti pravi mali anđeo na zemlji).

Danas bih vam željela opisati kako izgleda jedan naš obični, svakodnevni dan.

Alarm na mobitelu zvoni u 7:00 sati. Najčešće ga stavim pod jastuk kao da će to riješiti problem, no prokleta naprava zveči i dalje: ustani, ustani, ustani! Tiho da ne probudim Mihovila, koji snom pravednika spava u kinderbetu, žmirećki, s rukama ispred sebe da ne udarim u mraku u nešto (otvoreni ormar ili ne daj Bože oštru Lego kocku) odbauljam do kuhinje - pravac ormarić s Nesicom.

Buđenje djece - pravi izazov

Nakon pet minuta vraćam se među žive i nakon obavljanja higijene kreće novi izazov: buđenje djece!

Najstariji Josip je ranoranioc i tu ne treba uložiti neki posebni trud da bi se ustao iz kreveta. Roko je već druga priča. Pospanac, lijeno prasence, kako mu od milja tepam, produžuje vrijeme izležavanja do maksimuma.Tu je već potrebno pribjeći trikovima. Kako se radi o velikom izjelici, obično miris doručka pomogne. Sjećate se onog psa u crtiću Tom i Jerry koji hipnotizirano hoda za komadom sočnog odreska?. Da? E, tako nekako Roko hoda do kuhinjskog stola.

Marija voli ići u vrtić i dovoljno je da ju otkrijem i kažem čarobnu riječ koja znači šifru za vrtić: "Keks čips"! Njene velike smeđe oči širom se otvore i zadovoljno ponovi: "Idemo u keks čips!".

Onda slijede muke po oblačenju, "Maaa? (dalmatinski: mama) di su mi patike? Ove smrde! Maaa, di je oprema za tjelesni? Jesi mi spremila marendu? Zašto tost, neću tost, hoću lisnato". I nema mi druge, trpam ih u auto i jurim do dućana koji je Mare nazvala Djevojčica pijevac. Nemojte me pitati zašto i kakve Kaufland ima veze s tim nazivom. No uglavnom, Djevojčica pijevac it is.

U osam konačno odahnem i mogu se posvetiti bebi. Hranjenje, oblačenje, šetnja do dućana u spizu, kuhanje ručka. Josip dolazi u 13 gladan kao da je postio danima na kruhu i vodi. Roko je u boravku i u školi je do tri, kada vozim najstarijeg na trening, kupim Roka i Mariju i bacam se na popodnevne obaveze. Zadaće, ispitivanje... Zzašto, o zašto sam pomislila da sam se izašavši iz gimnazije jednom za svagda riješila geometrije?

Neskromno tvrdim da sam prava kraljica multitaskinga - kontroliram Josipovu geometrijsku zadaću, Roku objašnjavam pisano zbrajanje i oduzimanje trudeći se svim snagama da ne počnem vikati; kak ne kužiš???? kak ne kužiš?, istovremeno vodeći Maru na WC jer me zamolila kaki-piški-gaćice šepajući na jednu nogu jer na drugoj vučem Mihovila koji je pogrešno zaključio da nije čovjek, već priljepak.

Večernji rituali

Na kraju snaga im dam večeru i okupamo ih. Josip i Mare vole tuširanje, Roko kupanje, a Mihovil niti jedno i krikovi koje ispušta su otprilike takvi da mi dođe da sve prozore pribijem prekriženim daskama da mi susjedi ne pomisle da zlostavljam bidnu dicu.

21 sat, nirvana, blaženstvo, mir, tišina, odmor duše i tijela. Uzimam dobru knjigu...

"Maaaaa?" Ori se iz dječje sobe. "Ja sam žedan." Nosim čašu vode. Vraćam se u fotelju.

"Maaaaa? Daj mi još jednu deku, ledeno mi je." Stavljam deku.

"Maaaaa?" Josip se mrda i podriguje i ne da mi spavati. Sva sreća da je mrak i para iz majčinih ušiju nije vidljiva golim okom.

U mislima im dijelim šesterostruki zagrljaj

Oko 22 sata sve utihne. I znate što je najnevjerojatnije? Već mi fale! Šuljam se kao lopov na prstima od sobe do sobe, promatrajući njihova nevina usnula lica, slušajući spokojno duboko disanje, saginjući se da im udijelim posljednji poljubac i pomirišem kosicu, i tog trena, iako mi za oči držati otvorene trebaju čačkalice, ja sam najsretnija žena na svijetu. Srce je puno kao kuća, u mislima im dijelim šesterostruki zagrljaj i kažem im poluglasno, jer riječi dopiru i do najdubljeg sna: Volim te. Volim te. Volim te. Volim te. Neka vas te riječi čuvaju noćas i svih budućih noći. Sretna sam što sam baš ja vaša mama.

Sada je već zbilja kasno, i idem se, da prostite strmoglaviti u krevet. Sutra je novi dan, nove obaveze, novi izazovi. Stoput će mi dići tlak i kriještati ću kao svraka, ali ću ih i stoput zagrliti i služiti s ljubavlju.

Za kraj stavljam sastavak koji je Roko napisao na satu hrvatskog i eno ga, još stoji na stranicama naše Katoličke osnovne škole:

Moja obitelj

Moja obitelj preziva se Nakić. Čine je tata Ivan, mama Nikolina, brat Josip, sestra Marija Karmela, brat Mihovil i ja. Tata najviše radi, mama se brine za nas djecu, brat i ja obožavamo nogomet, malog brata stalno ljubimo i štipamo na što on pokazuje svih osam zubi, a sestra nas sve izluđuje. Mi smo jedna šašava obitelj, ali se puno volimo.

Do nove kolumne,

Vaša šašava obitelj!

  • ivana76

    zene moje SVAKA VAM CAST

  • lanaiva

    pročitala članak i prepoznala se u njemu.....4 dječice....u dobi od 14, 12, 9 i 6 godinica. Pune ruke posla, onih slatkih briga....al na kraju nikad vam nije dosadno....nije ni tako teško kao što nekima izgleda....više je lijepih i radosnih trenutaka nego obrnuto. Najljepši osjećaj na svijetu - BITI MAMA!!!! 

  • Avatar vesna4
    vesna4

    Čitajući ove vaše članke moram priznat da punim baterije i nadam se da ću i ja biti uspješna u izvršavanju svih obveza oko četvero djece. Imam dvoje djece Josipa(12) i Ivana (8), a uskoro nam dolaze i blizanci. Decki su mi već dosta veliki i poprilično samostalni pa računam i na njihovu pomoć jer vjerujem da samim time što dolaze blizanci slijedi puno posla. Uz sve to sam i u radnom odnosu koji me uvelike ispunjava. Kad dođe vrijeme za povratak na posao mislim da će biti popriličan izazov sve uskladiti i obitelj i posao...

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.