Priznajem, nije to nimalo lako za nas roditelje, ali vršiti pritisak, stvarati dodatan stres ili odlučiti umjesto njih je najgora stvar koja im sada treba. Njima sada treba samo podrška
Dan kad sam prvi puta postala mama - kao da je to bilo jučer! Sjećam se svake sitnice, svake sekunde. Svakog dana njezinog odrastanja. I evo nas, već ima 14 i završava osmi razred. Da, osmi razred! Pred njom (i nama) još jedan veliki i važan korak u njenom životu. Upis u srednju školu.
Zadatak koji nimalo nije jednostavan. Pogotovo kad si odličan, imaš šanse za upis s lakoćom u bilo koju školu, a ti ne znaš što bi. Upravo je to trenutno naš najveći problem! Da, naš, jer svi smo u tome. Kako joj pomoći da odluči koju školu upisati? To nije nimalo lak zadatak. Cijelo vrijeme promatraš što je interesira, što najviše voli, u čemu uživa i na bazi toga dobiješ neku sliku što bi želio da ti dijete jednog dana radi. Pa ja kao roditelj upravo tako sam joj predložila nekoliko zanimanja - od tete u vrtiću do psihologa, pedagoga, logopeda, farmaceuta, ali ne, ništa nije dobro. Uvijek isti odgovor: "Nema šanse!". U redu, mislim. Ne želim nametati joj nešto što ne želi pa da jednog dana čujem da sam je ja nagovorila da izabere upravo to. Pokušavam razgovarati što više o tome s njom, ali vidim da ona ima „pametnijeg“ posla pa ne može.
A kad bi ona samo znala koliko to nas roditelje brine. Koliko se mi informiramo, gledamo škole, domove, zovemo, razgovaramo. Ali to smo mi roditelji i to je sve gledano s naše strane.
Kako s 14 godina odlučiti što želiš raditi kad odrasteš?
A što je s njima? Zar zaista mislimo da je njima svejedno? To sam si pitanje sama postavila i kada sam počela malo razmišljati „njihovom glavom“, u biti vidjela sam da njima nije nimalo lako. Nudi im se bezbroj mogućnosti, pogotovo ako imaš dobre ocjene i imaš mogućnost upisati bilo koju srednju školu kao što je slučaj sa mojom kćeri. Pa kad si dijete koje skoro sve zanima, želiš puno toga naučiti kako onda možeš s 14 godina odlučiti što želiš raditi kada „odrasteš“? Kako, kada i većina odraslih kad bi sada mogli birati izabrali bi nešto drugo (svaka čast izuzecima).
Kako na dijete djeluju vaša visoka očekivanja?
Jadni, bombardirani su sa bezbroj informacija i onda još i mi roditelji vršimo pritisak na njih, htjeli mi to ili ne, ali vršimo pritisak. Želimo im pomoći, olakšati, ali u biti vršimo pritisak. Kao da im već nije dovoljno teško. Pa pred njima je jedna velika i važna odluka. Ali kako je svaki roditelj osjetljiv na svoje dijete, i kako bi svatko od nas želio ih zaštititi od stresova, pa čak i donijeti odluku umjesto njih, jer mi znamo“ bolje“, trebamo stati na loptu, zadržati svoje želje, biti uz njih i pomoći im da donesu tu važnu odluku te upisati školu koju sami izaberu. Pa čak i ako nam se izbor ne sviđa i mislimo da mogu bolje. E pa to nije nimalo lako, barem meni.
Nemam pravo nametati svoje želje
Kada počinje s idejama, najradije bi vrištala, ali sjetim se da sam ja sama izabrala svoju školu i zanimanje, bila ja sada zadovoljna ili ne, i da nemam pravo nametati svoje želje, već da moram biti uz nju, podržati je u njezinoj odluci, jer to je nešto što će ona raditi kasnije, a ako je to nešto što voli zašto je „gušiti“, a ako krivo izabere, ako kasnije shvati da nije to ono što želi, morat će snositi posljedice svoje odluke, a ja ću uvijek biti tu , uz nju da joj pomognem donijeti novu odluku.
Priznajem, nije to nimalo lako za nas roditelje, ali vršiti pritisak, stvarati dodatan stres ili odlučiti umjesto njih je najgora stvar koja im sada treba. Njima sada treba samo podrška. Trebamo im da ih saslušamo i ako nas traže savjet dati svoje mišljenje, jer jedino tako će naučiti donositi odluke, ali i preuzeti odgovornost za svoje odluke, ma koliko nama to bilo teško, ma koliko bi najradije vrištali zbog njihovih odluka, ali to su naša djeca zbog kojih smo spremni izdržati sve.
A brige koje nosimo u sebi? Zadržimo ih za sebe, gledajmo pozitivno jer na kraju će se sve srediti, upisati će školu koju vole i vidjet ćemo da smo brinuli previše bez razloga (roditelji). Još kad bi to bilo tako lako...
