Sjećam se prvih koraka, zubića, riječi i prvih bolesti. Bože, kako vrijeme brzo prolazi! Kao da je sve to bilo jučer, a danas je već dvanaestogodišnjakinja. Šesti razred. Gledam je kako polako odrasta u curu
Prije točno dvanaest godina po prvi puta postala sam mama. Sjećam se svakog i najmanjeg detalja baš kao da je to bilo jučer. Sjećam se kako sam bila sretna kada sam saznala da sam trudna. Uživala sam u trudnoći. Ništa mi nije bilo teško. Imala sam sreće da sam imala zdravu trudnoću.
Moj jedini problem bio je hoću li čuti po noći bebu kada plače budući da sam od onih osoba koje imaju jako čvrsti san. Sada mi je sve to tako smiješno budući da sam itekako čula ne samo njezin plač, već i svaki najmanji pokret i šum. Svako otkrivanje. Svaki uzdah.
Da, prije dvanaest godina u 5.55 h rodila se moja curica, sada već prava cura. Bila je velika beba. Već tada imala je oštru, gustu crnu kosu. Toliko gustu kosu da su se sestre u rodilištu uvijek igrale s njezinom kosom. Uvijek bi joj radile neke lude frizure.
Od početka bila je mirno poslušno dijete. Bila je kao Švicarski sat. Točno tri sata bi spavala. Pa pola sata budna. Tek toliko da pojede i da je presvučem. Pa opet spavanje i nakon toga tri sata opet isto. I tako dan i noć puna četiri mjeseca. Toliko je bila dobra da mi je koji puta išlo na živce budući da se nisam mogla igrati sa njom. Kao da nisam rodila.
Uložen trud, ljubav, pažnja i strpljenje u njezin odgoj
Sjećam se prvih koraka, zubića, riječi i prvih bolesti. Bože, kako vrijeme brzo prolazi! Kao da je sve to bilo jučer, a danas je već dvanaestogodišnjakinja. Šesti razred. Gledam je kako polako odrasta u curu. Već poprilično razvijena, moja mala djevojčica. Gledam je kako stoji ispred ogledala i isprobava robu koju će obući. Svakoga dana sve više i više pokazuje svoj stav (ponekad i buntovnički), ima svoje ideje što želi biti, kako joj mlađa sestra ide na živce (ona je mala beba). Moja je „curica“ postala tinejdžerka. I točno se vidi kako želi biti odrasla, ali ipak još u njoj čuči dijete.
Ali unatoč svemu, tako sam ponosna na nju. Ponosna sam jer je tako jednostavna, vesela, dobra i odgovorna. Toliko je puna pažnje prema drugima, puna ljubavi, toliko znatiželjna. Ponosna sam jer se vide rezultati toliko uloženog truda, ljubavi, pažnje i strpljenja u njezin odgoj. Gledajući je sada, ponosna sam na nas jer mislim da svoju „curicu“ dobro odgajamo, unatoč brojnim pogreškama koje smo učinili i koje ćemo zasigurno još i učiniti.
Ponosna sam što sam mama. I našoj curici želim da bude uvijek vesela kao i do sada, ali da bude svoja, da voli i poštuje sebe upravo takvu kakva je – sa svim svojim vrlinama i manama.
I zato draga moja princezo, u životu budi uvijek to što jesi. Budi svoja!
