Pubertet, preživjet ćemo nekako, svi su i mi ćemo. A kad sve preživimo i kad sve prođe, smijat ćemo se zajedno s njima što smo proživljavali, a one će se toga sjetiti kada i same budu opet u pubertetu, ali ovaj put u ulozi roditelja
Rođenje, nespretnost i strahovi kod prvog djeteta, vrtić i njegovi problemi, predškolsko doba, škola i prvi razred... svi se ti problemi čine veliki sve dok ne dođu viši razredi i PUBERTET. Eh, da, pubertet! Mi smo upravo u toj fazi i to tek na početku. I kao za svaku fazu do sada, uvijek isto pitanje: Kako ćemo to izdržati?
Kad imate mirno i poslušno dijete od samog početka i onda vam se sve to preko noći promijeni, moram priznati da je to veliki šok. Moja starija kćer sada završava sedmi razred i uvijek je bila poslušna, vrijedna, mirna i vesela. Dijete za poželjeti iako je ponekad i ona imala svoje ispade što je i normalno, imamo ih i mi veliki, a kamoli ne dijete. Odjednom, samo preko noći, sve se promijenilo.
Počelo je iskreno sa sitnicama. Najprije je pokazala svoju tvrdoglavost, a zatim su krenula prigovaranja, ljutnje i inat. Uf, koji je to šok bio! Nije to ništa strašno u odnosu na neku drugu djecu, ali ipak to nije više ona mala djevojčica, već je preko noći postala cura. Cura koja itekako zna što hoće, koja bez problema koji puta zna povrijediti svojim izjavama, iako toga nije ni svjesna, cura kojoj se ništa ne može reći jer jednostavno vas ne sluša. I sve smo to nekako prihvatili da to tako mora bit. Ali, ono čega sam se bojala i za što sam molila da pita što kasnije, e to se upravo dogodilo. Izlasci, izlasci, izlasci.
Sad kad sam roditelji, mogu shvatiti svoju mamu
Iako sam u sebi znala da je već velika i da ovog ljeta neće sigurno biti uz mamu (što je i normalno), ipak, njezina rečenica me dosta zatekla nespremnu. „Nemoj misliti mama, da ću ovog ljeta ići s tobom na more ili vani. Ja sam se već dogovorila sa prijateljicama.“ – rekla je to samo odjednom i to se podrazumijeva, nema rasprave.
Naravno, nisam joj rekla ne, jer i sama sam u njezinim godinama krenula sa prvim izlascima. I sjećam se, kao da je to bilo jučer, koliko mi je to bilo važno. Sada sam velika, mogu izlaziti. Nije bila bitna škola, već se jedva čekao vikend da se izađe. Da se uživa. Da, bila su to lijepa vremena za nas tada, ali sada kada sam roditelj, mogu shvatiti svoju mamu kroz što je sve prolazila. I tada nije bilo mobitela da možeš provjeriti gdje su djeca, iako laži se uvijek mogu reći i preko mobitela, ali ipak, barem ih čuješ. Tada toga nije bilo. Iskreno, tada se izlazilo u 20 sati i vraćalo u 24 sata, a danas? Danas se tek izlazi u 24 sata, a vraća u 5-6 ujutro. Ta današnja djeca se ni ne znaju zabavljati. Znaju samo piti i pušiti. Čast izuzecima. Ipak je drugačije, ipak su druga vremena.
I tako razmišljajući o mojim izlascima i što nju čeka sada, jednostavno sam joj rekla: „Pa to smo i očekivali.“ Ona sva sretna nije ni slutila što se krije u meni. Nije vidjela moju brigu, moj strah. No ipak, ne mogu je zatvoriti u kuću. Tek tada ne bi napravila ništa dobro. Dijete je koje raste, koje mora proći sve ono što smo i mi prošli bez obzira što su vremena drukčija. Sve u svoje vrijeme moraju proći. I ako pogriješe, mogu se samo nadati da će na tim greškama učiti.
Ni mojim roditeljima nije bilo lako sa mnom
Iskreno, ni ja nisam bila svetica. Ni mojima nije bilo lako sa mnom, iako sam uvijek dolazila kući na vrijeme, budući da sam imala određeno vrijeme kada da dođem, ali ipak uživala sam, prošla svoje, radila probleme, ali nikada nisam išla krivim putem (loše društvo, droga, alkohol). Imala sam sreću da sam imala dobro društvo, ali i dobre roditelje koji su mi, iako ponekad strogi, dali dobre temelje, dobar odgoj da sam znala uživati, ali i maknuti se od loših stvari.
Nadam se iskreno, da takve temelje imaju i moja djeca, i da će znati prepoznati što je loše i da će se maknuti od toga, a sve ostalo neka uživaju (bez obzira na naše strahove i brige), vrijeme je.
A pubertet, preživjet ćemo nekako, svi su i mi ćemo. I taman kada sve prođe s prvom, evo nas opet na početku s drugom kćeri. Opet iste brige, isti strahovi... A kad sve preživimo i kad sve prođe, smijat ćemo se zajedno s njima što smo proživljavali, a one će se toga sjetiti kada i same budu opet u pubertetu, ali ovaj put u ulozi roditelja.
