Ugledni američki stručnjak i edukator koji radi s djecom u spektru autizma i njhovim obiteljima, u Zagrebu je predstavio najnovije spoznaje u "home based play therapy" radu te alate korisne roditeljima i školskim stručnjacima
U organizaciji udruge 'Progovori autizam - širi ljubav', Sean Fitzgerald, ugledni američki trener i edukator koji već više od 20 godina radi s djecom u autističnom spektru i njihovim obiteljima diljem svijeta te postiže izvrsne rezultate terapijom igrom, u Zagrebu je održao trodnevnu edukaciju za roditelje, stručnjake te školske učitelje, stručne timove škola i asistente u nastavi.
Sean Fitzgerald, koji živi i radi na Novom Zelandu, održao je seminare s tisućama roditelja i profesionalaca u preko 12 zemalja svijeta. Gostovao je kao predavač na konferenciji o autizmu SAAIF Autism Conference, Beyond Early Intervention - Journey into the Life Spectrum Of Autism te kao predavač na Mind International Forum i autor je priručnika 'Vodič za igru i interakciju s djecom s autističnog spektra' (The Playbook: A Guide for Playing and Interacting with Children with ASD). Osim što podučava grupe, Sean radi i pojedinačno s obiteljima i djecom s poremećajima iz autističnog spektra putem telefonskih konzultacija, video-feedbacka i kućnih posjeta.
Znakovi autizma kod beba i predškolaca
'Imajte otvoren um'
U Zagrebu je sudionicima seminara predstavio najnovije spoznaje u "home based play therapy" radu, kao i alate koji bi roditeljima i školskim stručnjacima pomogli u sljedećim područjima: strategije za teškoće u ponašanju, razumijevanje i mijenjanje nepoželjnih ponašanja, korištenje dnevnih rutina pri razvoju samostalnosti, kako pomoći roditeljima da izbjegnu emocionalnu iscrpljenost, stvaranje tima za terapiju i potporu, kako pripremiti dijete za uspjeh u školi, strategije za uključivanje u razred i samoregulaciju, razvijanje socijalne interakcije.
"Neke stvari koje ću vam govoriti možda neće imati smisla, ili ćete pomisliti da neće funkcionirati za vaše dijete. Ja sam stručnjak za autizam, ali možda nisam stručnjak za vaše dijete. Vi kao roditelj najbolje poznajete svoje dijete, ali od vas jedino tražim da imate otvoren um za nove ideje i savjete", rekao je roditeljima na početku edukacije 'Otključajte potencijale svog djeteta' namijenjene roditeljima i stručnjacima, a isto je naglasio i na seminaru 'Autizam u školi' namijenjenom školskim učiteljima, stručnim timovima škola i asistentima u nastavi.
"Općenito kad se radi s djecom s autizmom, treba imati otvoren um jer neke strategije pomažu, neke ne. Zamislite da imate kutiju alata s različitim alatima koje ćete koristiti i isprobavati s djetetom", rekao je.
Prije 20 godina smatralo se da samo 20 posto djece s autizmom ima normalan IQ, danas je to 44 posto
Posljednji podaci iz SAD-a pokazuju da jedno od 59 djece ima dijagnozu poremećaja iz autističnog spektra, od čega je 37 dječaka, što znači da na jednu djevojčicu dolazi četiri dječaka. Znači li to da je autizam češći kod dječaka?
"Ne", kaže Sean i objašnjava: "Mi stručnjaci vjerujemo da ima puno djevojčica koje su u spektru, ali kod kojih autizam nije prepoznat. Naime, autistične djevojčice nemaju toliko problema u ponašanju kao dječaci, tihe su, mirne u razredu, možda imaju po jednog prijatelja, svoje interese, njihovo ponašanje je 'društveno prihvatljivije' pa se kod njih znakovi toliko ne primjećuju kao kod dječaka".
Također, djeca u autističnom spektru imaju puno više problema s probavom, a posljedično tome i problema sa spavanjem.
Posljednjih 20 godina istraživanja pokazuju velike promjene u odnosu stručnjaka i cijelog društva prema autizmu. Prijašnja istraživanja (razdoblje od 1966. do 1998.) pokazivala su da se tada smatralo da samo 20 posto djece s autizmom ima normalan kvocijent inteligencije, dok nedavna istraživanja (od 2014. na dalje) pokazuju da čak 44 posto djece s autizmom ima normalnu ili natprosječnu inteligenciju.
Sean Fitzgerald objašnjava da je razlog tome zasigurno činjenica da se više radi s djecom, na vrijeme dobivaju podršku, dok je prijašnji stav imao utjecaj na stručnjake koji su radili s djecom pa im nije bila pružena prilika.
Aspergerov sindrom - teško ga je prepoznati jer djeca imaju uredan ili iznadprosječan IQ
3 do 25 posto može postići optimalan ishod i idu u školu bez asistenta u nastavi
"Prije 20 godina smatralo se da za djecu s autizmom nema pomoći. Ovo je i dalje kontroverzna tema. Neki stručnjaci misle da se od autizma nije moguće oporaviti, ali naša iskustva u radu s obiteljima pokazuju da postoje roditelje čija su djeca postigla optimalan ishod", rekao je stručnjak i pokazivao videe s roditeljima i djecom koja su u programu, tj. sustavu koji je razvio pod nazivom 'home based play therapy' metode za djecu u spektru autizma.
Ova terapija koristi igru i vlastite prirodne motivacije djeteta za poticanje govora i društvene interakcije. Temelji se na igri s djetetom i cilj je da djetetu bude zabavno. To postupno vodi prema većoj interakciji i razvoju vještina. U terapiju igrom uključeni su i roditelji, koji dobiju alate kojima mogu utjecati na razvoj djeteta koristeći interakciju u igri i zabavi.
Prioritet je izgradnja socijalnih vještina, govora i interakcije, jer je to najvažnije za djetetove odnose i prijateljstva, kao i odličan temelj za svako daljnje stjecanje znanja.
"Neka djeca će bolje funkcionirati, neka će ići u školu bez asistenta u nastavi, ali za sve to treba vremena. Nisu sva djeca ista i neće sva djeca uspjeti postići optimalne rezultate. Statistika pokazuje da od 3 do 25 posto djece može doseći taj optimalan ishod, ali nikad ne treba odustajati", objašnjava Sean, ali napominje da premda djeca s optimalnim ishodom izgledaju kao da su uspjeli, no to ne znači da je autizam nestao. "Toj djeci je iznutra i dalje jako teško, a tome svjedoče mnogi odrasli s autizmom".
"Ako dijete ne napreduje, treba smanjiti pritisak očekivanja. No treba brinuti i o roditeljima. Roditelji djece s autizmom, ali i bilo kojim teškoćama u razvoju puno su više pod stresom, skloniji razvoju depresije i anksioznosti. Stručnjaci, učitelji koji rade s njihovom djecom trebaju ih moći utješiti, davati im nadu, ne samo naglašavati probleme i govoriti što nije dobro. Stalno ih podsjećati da rast i razvoj djeteta nije linearan, stalno ide gore-dolje", rekao je ovaj stručnjak.
Osvrnuo se i na neverbalnu djecu s autizmom. "Jednog dječaka pitao sam što mu se najviše sviđa u mom programu. Rekao je: Igra. Pitao sam što mu nedostaje u programu, što bi želio raditi i rekao je: Učiti o školskim predmetima. Iznenadio me njegov odgovori jer mislio sam da ga ne zanima čitanje, pisanje, školski predmeti. Tu djecu puno toga zanima, ali ne mogu nam to reći", ispričao je Sean i pokazivao ploču sa slovima koju također koriste u programu, a pomoću koje djeca imaju pisani izbor pred sobom i mogu prstom pokazivati slova i tako 'govoriti' što misle.
Samoregulacija - ponašanja koja se ponavljaju korisna su za dijete
"Većini djece s autizmom treba oko 3 do 5 godina da se otvore, a za to je potrebno puno strpljenja roditelja. To je zaista dugo putovanje. Ponekad se događa da dijete uđe u program i ja ili drugi volonter dođemo do jedne ili dvije minute dnevno interakcije s djetetom, pa tek nakon četiri godine dobijemo po 20 minuta interakcije dnevno što dalje stvara prostor za otvaranje i vezu s djetetom", objašnjava Sean i dodaje da je važno naglasiti da mnogi ljudi misle da ako zaustave autistično ponašanje (npr. mahanje rukama, pjevušenje, slaganje nečega ili bilo kakvo opsesivno ponašanje) da će time zaustaviti i autizam. No djeca će samo pronaći neko drugo ponašanje jer im to zapravo pomaže da se samoreguliraju.
Svi ljudi imaju neku vrstu ponašanja koje im pomaže da se samoreguliraju da bi se lakše nosili s okolinom ili nekom situacijom koja im stvara stres. Na primjer, nakon nekoliko sati predavanja, neki ljudi počet će micati nogom, neki će vrtjeti pramen kose ili olovku, tako i djeca s autizmom imaju neke svoje fizičke reakcije koje su zapravo samoregulacija i korisna za njih.
"Ako zabranimo jedno ponašanje, 90 posto djece pronaći će neko drugo ponašanje. Npr. ako mu zabranimo lupanje prstima po stolu, počet će se njihati lijevo-desno. Ali ako im sasvim zabranimo sva ta ponašanja, postat će anksiozna. Takva ponašanja su korisna za djecu jer im pomažu nositi se s okolinom. Ako dijete stalno drugima dira kosu, mi smo tu da mu ponudimo alternativu da djetetu bude ugodnije, ali i okolini", kaže stručnjak te objašnjava da je djeci koja su osjetljiva na senzorne poremećaje još teže.
"Zamislite kavu na kojoj je nekoliko mama s malim bebama do godinu dana. Svaka od tih mama ima punu torbu igračaka i rekvizita koji pomažu mamama i bebama kad se uzbude, rasplaču ili im je 'dosta' poticaja iz okoline. Nakon što iskoriste sve metode, rekvizite, a beba se ne smiri, svaka mama će se pozdraviti i otići kući s bebom. Kod djeteta s autizmom je slično. Ili ćete čekati da dijete poraste ili ćete biti negdje 15-20 minuta i otići kad je djetetu previše", pričao je Sean kad je govorio o čestom problemu roditelja djece s autizmom, a to su obiteljska okupljanja.
"Ako vam se čini da se autizam 'pojača' kod obiteljskih okupljanja, moguće da vaše dijete ima i senzorne teškoće. Važno je objasniti rodbini da ih dijete voli i da želi biti s njima, ali često mu je to previše i predugo pa je dobro otići nakon 20 minuta ako tako procijenite. Ponekad će dijete ostati dulje, ponekad kraće", savjetuje.
Prvi korak je djetetu naći odraslog prijatelja - volontera
Na seminaru za školske učitelje, stručne timove škola i asistente u nastavi Sean se osvrnuo i na visokofunkcionalni autizam, poznat pod nazivom Aspergerov sindrom.
"Čak 10 posto djece s autizmom ima elemente genijalnosti, dok je u općoj populaciji to 1 posto. Kod djece s Aspergerovim sindromom najveći je problem socijalizacija. Budući da imaju repetitivne radnje, stalno žele pobjeđivati u igrama ili se ljute kad nije po njihovom, naravno da im je teško imati prijatelje. Oni često tek u u odrasloj dobi uspiju stvoriti bliskije odnose s ljudima, prijateljstva, zato sada radimo na toj ranoj intervenciji, reagirati na vrijeme i od najmlađe dobi pomoći djetetu u socijalizaciji s drugim ljudima, vršnjacima, dati im priliku od što ranije dobi", kaže i dodaje da je želja većine roditelja da njihovo dijete stvori prijateljstva s drugom djecom.
Općenito djeca s autizmom imaju u školama problem sa socijalizacijom. "U školi najčešće nemaju socijalnu interakciju, ne vježbaju svoje socijalne vještine, ne brbljaju s drugom djecom. Zato im mi trebamo isplanirati njihovu socijalizaciju, važno ih je uvoditi u igru s drugom djecom, jer socijalna interakcija ne nastaje spontano. Djetetu moramo ponuditi 10 ili 20 puta više prilika da dođe do toga", rekao je.
Slavimo svaki napredak djeteta
"Ako dijete ne može stvoriti prijateljstva s drugom djecom, prvi korak je pružiti mu priliku s odraslom osobom, ali ne iz obitelji. To je uloga naših volontera. Najprije se odrasli, zaigrani član tima treba sprijateljiti s djetetom, a tek kasnije ga usmjeravamo prema vršnjacima. Ako dijete ne gleda u oči i ne želi komunicirati s nikim, volonter se u početku samo pridružuje aktivnosti kojom se dijete bavi. Naprimjer, ako dijete slaže kockice ili crta, volonter radi to isto, s vremenom dijete ga pogleda, približava mu se, pogleda ga u oči, makar nakratko. To je već napredak, a svaku promjenu u djetetovom ponašanju slavimo kao napredak. Kad dijete vidi to slavlje, da slavimo nešto što je napravilo, činit će to češće i više jer će vidjeti da je to pozitivno", kaže Sean, ali napominje da se ovdje radi o sasvim običnim stvarima poput pogleda, odgovara na pitanje 'Što radiš? Slažeš kocke? I ja bih slagao kocke, možeš li mi pokazati kako se to radi?'.
"Ako djevojčica slaže puzzle i to dobro radi, ne treba samo pohvaliti rezultat jer ona već zna da to dobro radi. Ali ako nas pogleda kad to radi, ako nas uključi u aktivnost, to su stvari koje treba slaviti i tako joj pokazati da to cijenimo", objašnjava ovaj ugledni stručnjak.
