Joan Wilson i Rand Coleman, američki psihoterapeuti i treneri terapije kroz igru, ističu kako je ta terapija usmjerena na jačanje odnosa roditelja i djeteta, što može biti osobito korisno u udomiteljskim i posvojiteljskim obiteljima
"Terapija kroz igru pruža roditeljima i djeci priliku da zajedno stvore zdravu interakciju", kaže Joan Wilson, psihologinja i Theraplay terapeutkinja. Theraplay, odnosno terapija kroz igru, posebno je učinkovita kod djece koja su doživjela neku traumu te koja imaju poteškoće u prilagodbi i razvijanju privrženosti, kao što su mnoga posvojena i udomljena djeca.
Upravo zbog toga, Joan Wilson i Rand Coleman, oboje obiteljski psihoterapeuti i certificirani terapeuti i treneri terapije kroz igru, posjetili su Zagreb u travnju 2013. u organizaciji udruge za potporu posvajanju Adopta, u suradnji s američkim Theraplay Institutom i Centrom za primijenjenu psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Tu su održali četverodnevnu edukaciju namijenjenu hrvatskim stručnjacima profesionalno usmjerenima na rad s djecom i obiteljima, posebno s djecom bez adekvatne roditeljske skrbi i posvojiteljskim obiteljima, djecom s poremećajima u ponašanju, poremećajima privrženosti, pažnje ili s posvojiteljskim i udomiteljskim obiteljima u domovima za djecu i obiteljskim centrima.
Manje razgovora, a više igre i aktivnosti
"Jedna od velikih razlika u odnosu na druge tipove terapije je da u ovoj sudjeluju roditelji s djecom. Roditelji su velik dio terapije i aktivno se uključuju u igru. Za razliku od drugih dječjih terapija na kojima se radi samo s djetetom, terapija kroz igru je usmjerena na jačanje odnosa roditelja i djeteta", kaže Rand Coleman.
Mnoga djeca su posvojena tek s tri ili četiri godine i roditelji tako propuštaju velik dio razvoja djeteta, a terapija kroz igru im stvara prilike da iskuse zajedno sve što su propustili. "Kroz igru se mogu zajedno zabaviti, dijeliti radost i iskusiti ono što nisu do sad", objašnjava Joan Wilson.
Još jedna prednost terapije kroz igru je što se usmjerava na neverbalnu komunikaciju i može se koristiti u radu s vrlo malom djecom, bebama, djecom koja još ne govore, koja imaju poteškoće u govoru te djecom s autizmom i mentalnom retardacijom.
"Strukturirana je, nudi zabavne igre te pomaže mami i tati da budu nježniji i brižniji prema djetetu. Neke igre su izazov i pomažu djetetu da razvije samopouzdanje. Na terapiji je manje razgovora, a puno više smo koncentrirani na igru i aktivnosti", objašnjava Coleman.
Traumatična iskustva mijenjaju aktivnost mozga
Prema mišljenju Randa Colemana, čest problem kod roditelja koji su udomili ili posvojili djecu je što imaju prevelika očekivanja. Misle da će ih dijete odmah voljeti, da će cijeniti što su ga posvojili, a često su djeca koja dolaze u obitelj tužna, prestrašena, ljuta i odbijaju roditeljsku nježnost. U takvim situacijama i roditelj može postati ljut na dijete, odbijati ga i postati strog, depresivan te se osjećati kao da je on kriv i neuspješan kao roditelj.
Rand Coleman doktorirao je na Sveučilištu Hahnemann u Philadelphiji specijalizirajući se za područje neuropsihologije, a terapija kroz igru temelji se i na principima neuroznanosti.
"Neuropsihološkim testiranjima otkriveno je da je kod zlostavljanih ljudi posebno aktivno područje mozga koje kontrolira strah. To isto može biti razlog zašto zlostavljana djeca negativno reagiraju na pokušaj približavanja roditelja", objašnjava Coleman. "Kada roditelj želi zagrliti dijete, ono možda očekuje da ga udari, a terapija kroz igru pomaže djetetu da se smiri i počne osjećati sigurno".
U ovakvim slučajevima ističe se važnost terapije kroz igru, jer tradicionalno roditeljstvo često nema uspjeha s djecom koja imaju emocionalne poteškoće. Terapija kroz igru bavi se ranim iskustvima traume kao što je zanemarivanje i pruža roditeljima i skrbnicima alate pomoću kojih će stvoriti vezu punu ljubavi.
"Roditelji moraju znati da su djeca možda doživjela traumu i da je njihovo ponašanje odraz te traume, a ne osobni napad na njih", naglašava Coleman i objašnjava: "Moraju promijeniti svoja očekivanja i prestati kriviti sebe te shvatiti da djetetu treba vremena za emocionalni oporavak".
Važno je pripremiti se za posvajanje
Kako bi se stvorio čvrst odnos pun ljubavi između roditelja ili skrbnika i djeteta, važno je pripremiti roditelje i skrbnike za udomljavanje ili posvajanje.
"Važno je obrazovati roditelje i prije posvajanja i naučiti ih tehnike koje će koristiti čim dijete dođe u njihov dom. Što ranije se počne s obrazovanjem roditelja, to će biti bolje za roditelje i djecu i njihov odnos", rekla je Joan Wilson.
Problem koji se često javlja je što roditelji ne znaju uspostaviti ravnotežu između nježnosti i emocionalne povezanosti te čvrstih i jasnih pravila, a upravo ta ravnoteža je najvažnija u roditeljstvu.
"Mnogi roditelji su ili previše nježni i blagi pa dopuštaju djetetu loše ponašanje, ili su prečvrsti i prestrogi u odgoju, a nedostaje im emocionalne povezanosti. Terapija kroz igru uči ih kako postići tu ravnotežu koja je važna u svakoj obitelji, s posvojenom, ali i biološkom djecom", kaže Rand Coleman.
