Iako nam se čini da smo u nekim trenutcima spremni napraviti i reći bilo što, samo da potaknemo dijete da napravi ono što bi trebalo u tom trenutku, nekad bilo što nije dobra opcija.
U parku si sa svojim toddlerom i vrijeme je da krenete kući. No, to što ti želiš jedno i znaš zašto to želiš i imaš vrlo dobro opravdanje za to, to ne znači da će tvoj toddler veselo prihvatiti tu opciju i smiješeći se krenuti kući s tobom. To je najmanje vjerojatan scenarij. Daleko veća vjerojatnost je da će tvoj toddler početi „dramiti“, vikati, odbijati, bježati od tebe po parku, a na kraju će sve završiti tako da ti kažeš „Dobro, ja sad idem!“
I počneš odlaziti. Odnosno glumiti da odlaziš, naravno. Dijete na to počne trčati za tobom, vikati „Neeee! Čekaaaaj!“ I na kraju, pokunjeno, uplakano i/ili ljutito krene s tobom. Ti si zadovoljna zbog činjenice da si „pobijedila“, a tvoj toddler je – ne baš zadovoljan. Svi smo prošli takav „igrokaz“ s djecom – nekad manje, nekad više „uspješno“.
Iako je ova strategija primamljiva i gotovo uvijek upali, stručnjaci kažu da to nije rečenica koju treba koristiti kao metodu. U nedavno objavljenom videu na Instagramu, Deena Margolin, licencirana dječja terapeutkinja, smatra da se roditelji trebaju suzdržati od ove metode, odnosno izgovaranja ove rečenice.
Zašto nas djeca dovode do ove točke?
Starija djeca prepoznat će naš blef. Znaju da nećemo otići – gotovo uvijek, ili barem sumnjaju. No, mala djeca, odnosno toddleri, mogu nas dovesti do ludila, ma koliko ih voljeli i obožavali. Kada bi trebali otići kući, oni ne žele jer im je teško prestati se igrati. Vrlo je jednostavno. Oni nemaju nikakve obveze, nemaju pojam o točnom vremenu, ne razumiju da moraju krenuti – sad.
Ti znaš da imaš obveze, da moraš pokupiti dijete iz škole, da moraš otići po nešto na poštu, da moraš… I tada padaš u zamku „Dobro, onda idem bez tebe“.
Zašto to nije dobro?
Koliko god bilo primamljivo okrenuti im leđa i odšetati, pružajući im tako lekciju, stručnjaci kažu da to nije dobro. Strategija „radi“, objasnila je Deana Margolin, „jer im je strašna pomisao - pa reagiraju snažno i brzo otrče biti s roditeljem.“
Niti jedno dijete ne želi biti ostavljeno ili napušteno, osobito u ovoj dobi. To im govori da su loši i da će ih se napustiti. Kada prijetiš da ćeš otići bez njih, to djetetu šalje poruku da bi ga stvarno mogla napustiti ako nije poslušno - a s vremenom takav pristup može imati neželjene posljedice. To može narušiti vjeru djeteta u to da će se roditelj uvijek brinuti o njemu, što je itekako važno za odnos roditelja i djeteta, jer djetetu daje do znanja da – može računati na roditelja.
Kad prijetimo odlaskom, učimo ih da su ljubav i sigurnost uvjetovani. To može srušiti djetetovo samopouzdanje, izazvati osjećaj srama i nametnuti djetetu misao da mora biti poslušno kako bi imalo roditeljevu ljubav, ističe terapeutkinja.
Što učiniti umjesto toga
Umjesto da očekujemo da se malo dijete smiri i bude razumno, mi trebamo ostati smireni i biti razumni. Reci nešto poput: „Ja znam da se želiš i dalje igrati, da je teško otići, ali sad je vrijeme da krenemo.“ Dobro je dati im izbor u takvim situacijama: „Želiš li hodati ili da te nosim?“, „Želiš li ovim putem ili onim?“ Ili možeš dati djetetu zadatak: „Kad krenemo, možeš gurati kolica.“
Ako dijete pokaže da je uzrujano, što je vrlo vjerojatno, možeš ga primiti za ruku, odlučno i smireno, pa ponoviti da ti je žao što sada mora prekinuti igru, ali da je vrijeme da krenete, pa ga možeš otpratiti do auta. Iako im je teško otići, djeca se zapravo osjećaju sigurnije kada znaju da je roditelj glavni, čak i ako dijete želi da ono ostane glavno.
