'S djecom se uvijek nešto novo i zanimljivo događa ako se volite igrati. To je najveća dragocjenost ovog posla. Problem nastaje kada se odrasli, kad odrastu, prestanu igrati. Ja srećom nisam upao u tu zamku', govori striček Goran Katušić, pobjednik u kategoriji 'Naj teta kreativka'
U nedavno održanom natječaju "Naj teta iz vrtića" Klokanice i Pampers Pantsa odali smo priznanje svim odgajateljima u Hrvatskoj. Na natječaj su stigle stotine priča, a redakcija Klokanice odabrala je devet finalista u tri kategorije, zatim su naši čitatelji odabrali tri pobjednika. Goran Katušić, odgojitelj u Dječjem vrtiću 'Cvjetna livada' iz Požege, naš je pobjednik u kategoriji "Naj teta kreativka". Prvo mjesto osvojio je s 482 glasa.
Razgovarali smo sa stričekom Goranom o tome kako se osjeća nakon pobjede, kako izgleda njegov rad u vrtiću i kako se je uopće odlučio za ovaj prekrasan poziv uz koji se svako jutro budi i odlazi na mjesto gdje je siguran da mu dan neće biti isti kao prethodni.
Sve je počelo nominacijom i predivnom roditeljskom pričom koja je stigla u našu redakciju. "Bio sam iznenađen jer nisam uopće znao da je priča o meni poslana na natječaj ili da sam nominiran. Sama pobjeda mi je potvrda da se sav moj višegodišnji rad sa djecom predškolskog uzrasta isplatio i da ima smisla. Ovo mi je izazov i poticaj da ustrajem i dalje u tome", ispričao je Goran.
'Sjeo sam u prvi vlak za Zagreb i otišao na prijemni ispit na UFZ i prošao. Tu počinje moja priča'
Goran je rođen u jednom malom gradiću u kojemu u to vrijeme (70-tih i 80-tih) godina nije bilo vrtića. "Mi smo kao klinci bili primorani biti kod baka i djedova i družiti se i igrati po dvorištima, voćnjacima, livadama, šumarcima", govori i dodaje kako misli da je taj dio njegovog života uvelike utjecao na njegov današnji poziv i posao kojim se bavi. "Ne mislim time da smo bili zakinuti u bilo čemu što se tiče ranog predškolskog odgoja. Djetinjstvo iz tog razdoblja mi je bilo izuzetno zanimljivo i bogato iskustvima, iako nisam pohađao vrtić. Moji djedovi i bake su bili izuzetno intuitivni i kreativni što se odgoja tiče."
On u vrtiću kao odgojitelj radi već dva desetljeća, a sve je počelo jednog jutra prije 20 godina kad je kao 25-godišnjak ustao, pogledao u ogledao i pitao sam sebe, što on to voli raditi u životu? Jedini odgovor koji mu je pao na pamet je bio da se voli igrati. "Sjeo sam u prvi vlak za Zagreb i otišao na prijemni ispit na UFZ i prošao. Tu počinje moja priča. U ovom vrtiću radim deset godina. Počeo sam kao početnik u privatnom vrtiću i tamo radio deset godina", dodaje Goran.
'Gorane, a gdje ti radiš?'
Iz svog dugogodišnjeg rada s djecom, striček Goran ima pregršt lijepih uspomena. Ispričao nam je u čemu najviše uživa u svom svakodnevnom radu. "Kada radite u vrtiću onda su vam sjećanja vrlo bogata", govori Goran."Sjećam se jednog događaja sa samih početaka kada su me klinci nakon godina boravka s njima i pred polazak u školu pitali: 'Gorane, a gdje ti radiš?'"
Goran radi na mjestu na kojem je siguran da mu dan neće biti isti kao prethodni. Upravo u tome najviše uživa kad se svako jutro budi znajući da će mu dan biti drugačiji i poseban. "S djecom se uvijek nešto novo i zanimljivo događa, naravno, ako se volite igrati. To je najveća dragocjenost ovog posla. Za razliku od nekih poslova koji su uokvireni rutinom i postaju zamorni i dosadni. Problem nastaje kada se odrasli, kad odrastu, prestanu igrati. Ja srećom nisam upao u tu zamku."
'Svaki čovjek je kreativan samo što ta kreativnost nije na površini već dublje čuči u svakom od nas'
S obzirom na to da je pobijedio u kategoriji 'teta kreativka', Goran nam je ispričao što za njega znači kreativnost i zašto misli da je svaki čovjek kreativan."Svaki čovjek je kreativan samo što ta kreativnost nije na površini već dublje čuči u svakom od nas. Koliko mi sami ili drugi oko nas uspiju doći do nje je druga stvar. Kada radite i živite svakodnevno s djecom onda tu nemate nekih problema jer su djeca slobodna u izricanju svega prema van. Stavova, mišljenja. Djeca nemaju strah od neuspjeha i zbog toga su nesputana i kreativna u svemu što rade", govori i dodaje kako su mu djeca poticaj da i sam bude takav.
Naglašava da su djeca po prirodi istraživači i kreativci, a ako ne razmišljate kao dijete onda ćete im biti nezanimljivi i dosadni. "U skupini u kojoj radim je najvrjednije što je atmosfera u kojoj radimo i boravimo izuzetno slobodna i opuštena. Dozvoljeno je pogriješiti i davati svoje prijedloge i mišljenja. U sobi se igra i radi sa najraznovrsnijim materijalima i alatima koji djeca mogu slobodno koristiti. Isti takav odnos imamo kolegica i ja sa roditeljima. Svi smo na 'ti' i rijetko kada komuniciramo po protokolu ili službeno."
Najemotivniji trenuci u radu svakog odgojitelja, pa tako i Goranovog, svakako su rastanci s mališanima kada kreću u školu. "Odlaze vam djeca s kojima ste od kada su prvi dan došli u vrtić, uplakani s dudama i pelenama. U isto vrijeme ste i tužni i radosni. Vi ste im kroz sve te godine od potpunog stranca postali osoba kojoj vjeruju i koja im je sve godine bila prijatelj, model, suigrač. Na kraju kad sve zbrojim, isplatilo se i to me čini sretnim odgojiteljem."
Dodaje i kako su najosjetljiviji trenuci oni kada nova djeca tek dolaze u vrtić, ali i kako je najljepši dio te prilagodbe onaj trenutak kada dijete stekne povjerenje u odgojitelja kao u osobu na koju se u svakom trenutku može osloniti. "Djeca dolaze u potpuno nepoznati prostor kod nepoznatih osoba i to je za njih veliki šok. Najvažnije mi je kao odgojitelju da dijete stekne povjerenje u mene i da se osjeća sigurno, to je najljepši trenutak. To vrijeme može trajati kratko, a može i duže, ovisi o djetetu. Često imamo većih problema s roditeljima oko toga nego s djecom."
'Biti odgojitelj znači biti sve u jednom, glumac, pjevač, istraživač, znanstvenik, graditelj, psiholog….odgojitelji su slobodni umjetnici'
Budući da su stričeki u odgojiteljskom poslu manjina, Goran smatra kako ih to čini posebnima, a tako se i njegove kolegice odnose prema njemu. Također dodaje kako su roditelji od samog početka vrlo pozitivno reagirali na spoznaju da će im dijete odgajati striček, a on sam nikada nije imao loših iskustava u tim odnosima.
O svom poslu govori kao o životnom pozivu jer kako kaže, posao odgojitelja se ne može promatrati samo kao posao koji obavite i odete doma."Nažalost, u našoj javnosti taj posao nije dovoljno shvaćen. Većina još uvijek misli da smo mi tete koje čuvaju djecu dok se mame i tate ne vrate s posla. To je zabluda i neistina. Ovo je kompleksan, vrlo složen i zahtjevan posao", priča Goran i dodaje kako prije svega morate biti obrazovani i kompetentni da radite s djecom te da biste bili kvalitetan odgojitelj. "Bez da umanjujem ostala zanimanja, ali biti odgojitelj znači biti sve u jednom, glumac, pjevač, istraživač, znanstvenik, graditelj, psiholog….odgojitelji su slobodni umjetnici."
Smatra da treba promijeniti stav i razmišljanje javnosti, službene politike prema tom segmentu odgoja i obrazovanja jer kako govori, mnogi ne znaju da je predškolski odgoj jedina djelatnost koja fantastično funkcionira u ovom društvu s obzirom na uvjete rada zahvaljujući entuzijazmu odgojitelja, pedagoga, psihologa, ravnatelja i svih koji sudjeluju u njegovom provođenju. "Kada se i govori o predškolskom odgoju javno, govori se o problemima. Ja bih osobno htio da se govori o njemu pozitivno i da se javnost upozna sa svime što radimo. Kada govorite o nečemu pozitivno, onda je i percepcija javnosti pozitivna."
