'Nisam razmišljala, reagirala sam. Ni dan danas, ne sjećam se kako sam točno došla do nje, izvukla je iz duboke vode u kojoj nisam mogla stajati i dovukla je do ruba bazena'
Claire Nicogossian klinička je psihologinja i mama četiriju kćeri u dobi od 15, 10 i 7 godina. U svojoj kolumni za portal Scary Mommy, ova mama osvrnula se na temu majčinskog instinkta i zastrašujuće trenutke u majčinstvu koje ona zove trenucima prevelike ljubavi.
Majčinski instinkt i trenuci prevelike ljubavi u majčinstvu
Jesi li ikad pomislila: Ja ovo ne mogu. Ili imala onaj preplavljujući osjećaj: Zar je moguće toliko voljeti dijete?
U svojih 16 godina majčinstva, tri puta sam iskusila taj osjećaj. Svaki od tih trenutaka uključivao je strašne ili nevjerojatno stresne događaje koji su se dogodili mojim kćerima.
To su trenuci kada sam osjećala da svoje dijete volim toliko intenzivno, toliko duboko da se čini teškim za podnijeti i upravo te situacije su ono što zovem trenuci prevelike ljubavi u majčinstvu.
Posljednji puta kada sam osjetila taj trenutak bilo je nedugo nakon rođenja moje četvrte kćeri. Jedna od mojih starijih djevojčica, Maria, bila je pozvana na rođendansku proslavu na bazenu. U to doba je imala sedam godina i bila je solidna plivačica. Kada smo stigle na rođendan, domaćini proslave, odnosno roditelji djevojčice rekli su mi kako ne trebam ostati jer će oni biti 'spasioci'. Mama slavljenice je čak bila pedijatrica.
Iako su zaista bili dobronamjerni, posebno jer sam u naručju imala bebu staru tek nekoliko tjedana, nešto u meni govorilo mi je da ostanem. Kako je slavlje teklo, promatrala sam svoju kćer i njezine prijatelje kako skaču u bazen, jedu pizzu, tortu i ponovno skaču u bazen. Moram biti iskrena, nekoliko puta kroz glavu mi je prošla misao da zbilja mogu otići budući da sam bila jedini roditelj koji je ostao.
Mogla sam vidjeti paniku i teror kroz žute leće njezinih naočala za plivanje - utapala se
Ali, naporni majčinski instinkt govorio mi je da ostanem pa sam ostala. Na kraju proslave, roditelji su počeli dolaziti po svoje klince, a ja sam otišla do ruba bazena, govoreći Mariji kako ćemo za pet minuta ići.
Otišla sam nekoliko metara od bazena kako bih smjestila bebu u sjedalicu i nakon nekoliko minuta, okrenula sam se i odjednom nisam vidjela Mariju. Srce mi je poskočilo kad sam je vidjela u dubokom dijelu bazena kako tiho grebe po površini pokušavajući držati glavu iznad vode. Mogla sam vidjeti paniku i teror kroz žute leće njezinih naočala za plivanje. Utapala se.
Nisam razmišljala, reagirala sam. Skočila sam u bazen sa svojom dugom pamučnom haljinom koja me vukla ispod površine i otežala mi plivanje. Ni moj koliko toliko svjež ožiljak od carskog reza nije mi pomogao već proširio bol dok sam mahnito plivala. Dan danas, ne sjećam se kako sam točno došla do nje, izvukla je iz duboke vode u kojoj nisam mogla stajati i dovukla je do ruba bazena.
Nijedna odrasla osoba nije primijetila što se događa. Dok sam sjedila na rubu bazena, moja kćer je počela iskašljavati i pljuvati vodu. U tom trenutku, domaćica je primijetila što se događa, brzo je pregledala moju kćer i ispričavala mi se što nije nadgledala bazen. Samo sam htjela otići.
'Mama, jesam li skoro umrla?'
Mokra, bolnog ožiljka i drhtavih ruku, umotala sam kćer i sebe u ručnike i uzela sjedalicu s bebom te krenula prema našem autu. Dok smo hodale, moja kćer me upitala: "Mama, jesam li skoro umrla?"
Duboko sam udahnula i odgovorila: "Nisi, ali si počela tonuti ispod vode, a to je dosta strašno, zar ne?"
Ona je rekla: "Utapala sam se, a ti si me spasila, zar ne, mama?"
Sa suzama u očima, nježno sam joj rekla: "Jesam, dušo."
"Mama, drago mi je da si mi pomogla, bilo je strašno."
"Da, ljubavi, i za mamu je bilo jako strašno."
Kad smo ušle u auto, pitala me može li uzeti lizalicu iz moje torbe, a ja nikada nisam više bila zahvalna za slatkiše koji odvlače pažnju. Kad smo došle kući, moj suprug i druge dvije kćeri baš su jeli u kuhinji. Suprug nas je vidio omotane u ručnike i primijetio uzrujanost na mom licu. Odvukla sam ga u stranu i plačući mu ispričala što se dogodilo, a na kraju po prvi puta naglas rekla: "Ja ovo ne mogu. Volim ih toliko puno da boli."
Ti trenuci prevelike ljubavi kroz koje sve prolazimo na neki način u majčinstvu - oblikuju nas. Oni se događaju kada naše dijete pati, joj/mu se nešto loše dogodi i ne možemo ih popraviti ili kontrolirati ih. U tim trenucima, mi patimo jer i oni pate jer je naša ljubav za njih veća od naše ljubavi za sebe.
Ono što meni pomaže prebroditi te stresne trenutke je primijetiti da se, srećom, ne događaju često. Kada se dogode, svom snagom pokušavam se pribrati dok ponovno ne izgradim svakodnevne sretne trenutke jednostavnog življenja s najdragocjenijim ljudima u svom životu - mojom djecom.
