Ono što mi se čini puno važnije za našu djecu i što je znanstveno točnije od bilo kojeg istraživanja je nepogrješivi majčinski instinkt, onaj koji je izbrušeniji od najoštrijeg noža, onaj po kojem razumijemo plače li zato što je gladan ili mu se spava ili mu se jednostavno plače
Događaj koji je definitivno obilježio protekli tjedan je to da smo postali zubatac, tj. provirio je prvi zubić. Stidljivo, istina, ali je tu! Mali korak za čovječanstvo, ali veliki za mamu i njezinog dječaka. Malo kome se nismo pohvalili, svi odreda, čak i oni koje naše beba spike apsolutno ne zanimaju čestitaju i potvrđuju kako je to velika stvar.
Svi, osim stare bake iz Sukošana. Ona je naš ponos srezala jasno i glasno: "Nije ti to baš nešto, moji su svi sa šest miseci imali šest zubićov!" Naravno da je ova njena legendarna izjava postala fraza koju koristimo svakodnevno, fraza koja nasmijava sve kojima je prepričavamo (žao mi je što vam u ovom formatu ne mogu opisati naglasak kojim je ona to rekla). No, šalu na stranu, ovom i još nekim izjavama baka nas je bacila na razmišljanje.
Majke iz nekog drugog vremena
Primjerice, ona mi najozbiljnijim tonom govori da našem D u sve što mu dajem jesti stavim žlicu šećera?! Kao, ne bi li mu se kosti jačale... Ponavljam - šećera! Isto tako me uvjerava kako nam je premršav, da bi mu ona spremila brašna na ulju i vodi, pa da vidiš kako bi „pupast“ bio. Naravno da je baka stara, da ju je pregazilo vrijeme, da je ona sad po sposobnostima nalik malom djetetu, ali, činjenica jest da je ona othranila troje djece upravo ovim „trikovima“ i svi su danas živi, zdravi, školovani. Ona je jednostavno bila majka u nekom drugom vremenu, onom gdje doslovno nije bilo hrane pa je i bebu dopalo ono što se ima, makar to bio i šećer na kruhu (bijelom dakako).
Ne treba možda ići čak niti toliko godina unatrag, dovoljno je okrenuti se nekih tridesetak iza nas. Mama mi priča da su oni pod obavezno djetetu od šest mjeseci starosti svaki dan davali jedno jaje (na milijun načina), kao i kravlje mlijeko. Danas bi takvo postupanje s djetetom bilo za prijaviti socijalnoj službi definitivno. U „ono vrijeme“ djeca su pod obavezno šetala u hodalici -danas ako ga staviš u nju, odmah se odi ispovijedi Bogu i moli pedijatra za oprost.
Neki dan sam na par sati ostavila D kod mame i donijela brdo stvari (mali ormar s barem tri presvlake, bočicama, dudama, igračkama i svim sličnim potrepštinama) pa sam je u jednom trenu pitala: "A mama, vi niste imali 'jaje od kolica', kako ste na početku vozili djecu u autu?". A ona mi odgovara da uglavnom auto nisu ni imali? "A joj, pa kako niste, pa kako ste s malom bebom", ja nastavljam razmaženim tonom modernog doba. Nisu imali auto. Slabo su dojile, hodali smo u hodalicama i puštali su nas da plačemo jer su vjerovali da se tako jačamo. A najbolje od svega je da smo preživjeli. I da nam ništa generalno ne nedostaje (uglavnom).
Svatko ima svoju teoriju kako i zašto
Ne pišem ovo jer mislim da trebamo raditi kao oni, dapače, vjerujem u znanost, vjerujem da nam služi tome da si olakšamo život, spriječimo bolesti i budemo sretniji i pametniji, ali kad čujem sve ovo gore navedeno, shvaćam i da ne želim biti dio dogmatskih i meni ponekad napornih naredbi za današnje roditelje, kao ni rob stotine savjeta koji stižu sa svih strana - obuci ga toplije, svuci ga - vruće mu je, ne daj mu da se oslanja na nogice, mali je, pusti ga neka se jača, bolje da nema dudu varalicu, iskrivit će mu zube, samo ti njemu daj dudu, lakše će se uspavati i tako u nedogled - svatko ima svoju teoriju kako i zašto, a onda se tek nađeš zbunjen.
Ono što mi se ipak čini puno važnije za našu djecu i što je znanstveno točnije od bilo kojeg istraživanja je nepogrješivi majčinski instinkt, onaj koji je izbrušeniji od najoštrijeg noža. Onaj po kojem razumijemo plače li zato što je gladan ili mu se spava ili mu se jednostavno plače. Onaj koji je podešen za svaku majku i njezino dijete na drugoj, posebnoj razini. Onaj koji je pametniji od Google-a, pa čak i od svih foruma. A od njih, mora se priznati, doista nije lako biti pametniji.