Kod djece čija obitelj koristi tjelesno kažnjavanje vjerojatnije će se razviti anksioznost, depresija, problemi u ponašanju i drugi problemi povezani s mentalnim zdravljem.
Roditeljima koji udaraju djecu u znak kazne, pala je popularnost zadnjih desetljeća budući da znanost nastavlja ukazivati na to kako to nije najbolji i najučinkovitiji oblik kažnjavanja za loše ponašanje djece. Međutim, istraživanje iz 2019. godine sugerira da su batine i dalje popularna metoda mnogih roditelja; polovica roditelja u SAD-u tukla je svoju djecu u prethodnoj godini, a jedna trećina u prethodnom tjednu.
Unatoč tome što pedijatri i neurolozi pozivaju na zaustavljanje te štetne prakse, čini se da mnogi roditelji još uvijek oslanjaju na tu staru (i neprihvatljivu) tehniku kažnjavanja, prenosi iflscience.
Nova studija sa Sveučilišta Harvard objavljena u časopisu Child Development otkrila je da bi šamaranje djeteta moglo još više štetiti djetetovom razvoju nego što se prije mislilo. Istraživači su otkrili da bi šamaranje djece kao oblik discipline moglo promijeniti njihov razvoj mozga na sličan način kako to čine teži oblici zlostavljanja, oštećujući područje mozga zaduženo za prepoznavanje prijetnje i područje mozga zaduženo za donošenje odluka.
Izmijenjeni razvoj mozga može imati ozbiljne posljedice na dijete.
"Znamo da je kod djece čija obitelj koristi tjelesno kažnjavanje vjerojatnije da će razviti anksioznost, depresiju, probleme u ponašanju i druge probleme s mentalnim zdravljem, ali mnogi ljudi ne razmišljaju o batinama kao obliku nasilja", rekla je Katie McLaughlin, izvanredna profesorica društvenih znanosti na Harvardu. "U ovoj studiji željeli smo ispitati utjecaj batina na neurobiološkoj razini, odnosno utjecaj batina na način na koji se mozak razvija."
Studija je istraživala mozak 40 djece koja su bila izložena fizičkom nasilju te ih usporedila s uzorkom 107 djece koja nisu iskusila takav oblik nasilja. Tijekom istraživanja, svako je dijete zatraženo da objasni da li je u prošlosti bilo premlaćivano ili ne, a također je procijenilo je li doživjelo ozbiljno seksualno ili fizičko zlostavljanje.
Jednom kada su bili podijeljeni u skupine, sudionici su stavljeni pod MRI skener te su im prikazana lica glumaca koja pokazuju različite osjećaje u različitim vremenskim razdobljima kako bi se vidjela moždana aktivnost svakog djeteta.
Djeca koja su bila premlaćivana pokazivala su veću živčanu aktivnost na "uplašenim" licima, a to se vidjelo i kod djece koja su doživjela ozbiljno zlostavljanje, bez razlike u aktivnosti mozga između te dvije skupine. Te razlike u reaktivnosti pokazuju snažnu sličnost u razvoju mozga u zlostavljane djece i djece koja su ponekad doživjela batine od strane svojih roditelja.
"Iako možda ne bismo konceptualizirali fizičko kažnjavanje kao oblik težeg nasilja, u smislu kako dječji mozak reagira, ono nije bitno drugačije od zlostavljanja", rekla je McLaughlin. Navedena otkrića još su jednom potvrdila kako fizičko kažnjavanje nikako ne bi smjela biti metoda discipliniranja i/ili kažnjavanja djece.
