'Moramo se zapitati kako pohvalimo našu djecu kada učine nešto dobro. Prije sam oklijevala išta reći dok se mirno igraju da mi to ne okonča kratki predah od brisanja guza '
Nijedan roditelj ne uživa u discipliniranju djeteta, to je najčešće nimalo zabavan proces pun vike i obostrane nervoze. Nedavno je izašla knjiga poznate i hvaljene američke autorice Lindsay Powers koja već u naslovu knjige 'You Can’t F*ck Up Your Kids' (Ne možete sj***** svoju djecu) poručuje kako nema 'pogrešnog puta', a u knjizi dalje objašnjava kako bi se s odgojem trebali suočiti različiti tipovi roditelja.
Ovo je ulomak uz knjige u kojem Powers piše o uvođenju discipline i preporučuje da disciplinu prikažete (sebi i djetetu) manje kao nešto strašno, a više kao poželjno i proaktivno. Evo što piše u knjizi:
Disciplina obično znači kaznu, ali to bi trebalo promijeniti, rekao je osnivač roditeljskog centra na Yaleu i profesor psihologije i dječje psihijatrije dr. Alan E. Kazdin. Kazdin je radio s iznimno agresivnom i asocijalnom djecom i s njihovim obiteljima koje su se zbog stanja djece svakodnevno suočavale s nizom problema. Njegove su metode jednostavne - i ništa vam posebno ne treba da biste ih isprobali.
'Namjerno 'razljutite' dijete'
On prvo kaže roditeljima da se zapitaju 'koje su tri ili četiri osobine koje želim da mi djeca steknu?' (Ako ste u braku ili imate partnerstvo, trebali biste tu vježbu zajedno raditi). Na primjer, kako odgojiti dijete da je pošteno? Prije svega trebamo razjasniti što je za nas 'poštenje'. Zatim trebamo obratiti pažnju na konkretne situacije u kojima je naše dijete pošteno. Kad vidimo takav primjer, treba djetetu ukazati na to - to će odmah kod njega potaknuti takvo ponašanje i razvijati te osobine kako odrasta.
Kazdin napominje kako nećete to uvijek moći, pa predlaže da namjerno 'razljutite' dijete: kad ste svi doma i smireni recite djetetu da nešto ne može jer mu branite, i to nešto što mu inače ne oduzimate, npr. 'Ne možeš gledati TV' i čekajte da se dijete razljuti. Nakon toga se 'zlokobno' nasmiješite (smiješak je bitan da pokažete da je riječ o igri).
Bitno je da roditelji, kaže Kazdin, tad naprave tri stvari. Prvo: da jasno i glasno pohvale dijete. 'To je bilo sjajno! Naljutio si se, a ipak nisi udario mamu!'. Dalje, trebaju učiniti nešto neverbalno, poput tapšanja ili davanja bodova za to, što je god kod vas bolje. Kazdin kaže kako sinovima stisne ramena u znak odobravanja. I treće, opet dijete pohvalite i recite mu nešto poput: 'To je bilo sjajno. Kladim se da se ne možeš tako kontrolirano naljutiti dvaput zaredom, nijedan petogodišnjak ne može to dvaput zaredom'. Tako ćete mu, kaže, produbiti želju da to drugi put ponovi.
Kazdin napominje kako se ova 'igra' može igrati već s djecom od jedne i pol godine starosti.
Kazdin kaže da se s ovom 'igrom' prestaje ili se značajno smanjuje učestalost u roku od jednog do tri tjedna u kojima igrate to povremeno, svakih par dana. Nakon toga, djeca se sama počnu hvaliti kako se 'ne ponašaju ludo ni kad se uznemire'.
Ono što se događa u igri može ih trajno oblikovati, kaže Kazdin. 'Kad se dogodi taj trenutak kad dijete shvati da je to 'normalno' ponašanje i počne to samo isticati, recite nešto kao: "Ovaj put čak ni nismo igrali, bilo je za stvarno! Bravo, to je bilo fantastično!' Ubrzo, 'igranje ljutnje' samo će izumrijeti a djetetovo ponašanje više neće biti problem', kaže Kazdin.
'To sam radio na tisuće puta, a radi se o pokazivanju namjere, određenog ponašanja i posljedica koje će ono imati', zaključuje on.
Moramo se zapitati kako pohvalimo našu djecu kada učine nešto dobro? Prije sam oklijevala išta reći dok se mirno igraju jer sam se bojala da će to okončati moj kratki predah od brisanja guza i noseva. No sad im kažem nešto kao 'Svi se zajedno igrate jako dobro. Tako sam ponosna na vas. I djeluje! Baš je prošli vikend Everett Ottu sam dao najdražu igračku, a Otto je s njim podijelio svoju užinu.
Skloni smo pustiti djecu na miru i ne reagirati kad čine nešto dobro jer se to podrazumijeva, kaže Kazdin, što zapravo ima suprotan učinak od odobravanja ili pohvale. Pružamo im pažnju kad rade nešto loše, a istu ne dobivaju kad rade dobro: a s tim samo potičemo loše ponašanje (jer žele našu pažnju) i podrivamo naše pokušaje kažnjavanja u tom procesu.
