Putem kući, obuzeo me neki ružan osjećaj. Bila je to mješavina zbunjenosti, straha i krivnje. Osjećala sam se grozno, kao da sam išla pobaciti, a ne zaustaviti višemjesečno bolno krvarenje koje me mučilo i izazivalo neizvjesnost.
Oduvijek sam slušala priče o ženama koje su išle na „čišćenje“ (kiretažu). I te su mi priče uvijek bile rezervirane za neke „apstraktne“, nepoznate žene. Znate ono, čitate i slušate o njima, zgražate se, žalite ih, i sa svakim trenom raste vaša zahvalnost da niste jedna od tih žena. I da, taj mi je pojam uvijek bio vezan uz prekid trudnoće i otklanjanje njegovih posljedica. Nikako drugačije. A onda sam i sama morala odraditi kiretažu.
Moj doktor je dugo razmišljao vidi li na toj ultrazvučnoj snimci polip ili ne. Nikako nije mogao dobro vidjeti. Nakon nekoliko pregleda s nejasnim nalazom, poslao me sa uputnicom za kiretažu na pregled na kliniku. Dok sam odradila sve nalaze koje je tražio, prošlo je skoro mjesec dana. Sve je bilo u redu. Opet s upitnikom u pogledu, ispisao je uputnicu i rekao mi da obavezno odem i podvrgnem se zahvatu, uz savjet da na njega ne pristanem bez anestezije.
Moram reći da mi je olakotna okolnost što se ovog doktora tiče bila činjenica da mi je bio dostupan za savjet 24/7, nalaze sam mu slala na mobitel i savjetovala se s njim. Odgovarao je i nakon završetka smjene, i vikendom, i kad god je trebalo.
Na pitanje o pobačajima puna ponosa rekla sam da ih je bilo nula
Došla sam u kliniku nakon trodnevnog izbivanja od kuće. I prije nego sam se za putovanje spremila, bila sam spremna za odlazak u kliniku. Čvrsto sam bila odlučila odmah po povratku riješiti svoj problem. Tu večer kad smo došli, na brzinu sam raspakirala sve i pripremila se za rani polazak sljedećeg dana. Nešto je u meni proradilo, nisam se mogla suzdržati. Počela sam plakati, svjesna svojih curica koje su bile kraj mene i zabrinuto me gledale. Otišla sam u susjednu sobu, no došle su za mnom, počele me grliti i maziti po glavi. Pitale su me što mi je. Nisam znala što im reći.
U 7 sati ujutro tog ponedjeljka, nakon putovanja od nekih sat i pol, našla sam se na ulazu Klinike. Prijavila sam se, uputili su me gdje trebam ići, i rekli mi da čekam. Sestra koju sam zatekla rekla mi je da doktor ne dolazi prije 8. OK, malo ću pričekati. Oko 8:30 bila sam u ordinaciji, gdje su me ispitali o dijagnozama, alergijama, trudnoćama, porođajima…
Na pitanje o pobačajima, puna ponosa rekla sam da ih je bilo nula. Na ista ta pitanja odgovarala sam i doktoru sat vremena kasnije. Bio je to isti doktor koji me prije par godina porađao, divan čovjek srednjih godina sa empatijom u glasu i prijateljskim pristupom. Čak mi se na kratko učinilo kao da me se sjetio. Otklonila sam tu mogućnost samo zbog pomisli na broj žena koje su prošle Odjelom u protekle dvije i pol godine. No, ipak nije nemoguće. Znala sam ja i nakon 10 godina otići negdje i shvatiti da me se sjećaju.
Osjećala sam mješavinu zbunjenosti, straha i krivnje
Kad je trebao početi s ultrazvučnim pregledom, pozvao je neke studentice da prisustvuju. Čula sam ga da im govori da ima neke zanimljive dijagnoze, a ja sam odmah pomislila 'On to priča o meni'. Hemipareza, dvije trudnoće i dva prirodna poroda, menometroragija… I stvarno, dođoše dvije i obaviše pregled nakon njega. Uče na mom primjeru. Poslali su me da se pripremim. Duboki uzdah olakšanja prije ulaska u prostoriju i sjedanja nakon potvrdnog odgovora na pitanje hoću li dobiti anesteziju. Trajalo je kratko, nekih 20-ak minuta. Osjetila sam tek blagu nelagodu, zahvaljujući savjetu medicinske sestre da duboko udahnem ako osjetim bol. Odležala sam sat i pol nakon zahvata, dok sestra nije došla i rekla da se polako spremim i odem po otpusnicu. Dali su mi terapiju za taj dan i ispratili me osmijehom, istim onim kojim su me dočekali.
Putem kući, obuzeo me neki ružan osjećaj. Bila je to mješavina zbunjenosti, straha i krivnje. Osjećala sam se grozno, kao da sam išla pobaciti, a ne zaustaviti višemjesečno bolno krvarenje koje me mučilo i izazivalo neizvjesnost. Po dolasku kući, roditelji mog supruga odveli su cure k sebi, da bih se mogla u miru dobro odmoriti.
Čim su cure otišle, pustila sam si glazbu, pokrila se dekom i legla. Istog trena počela sam plakati. Nisam mogla prestati. Držalo me to dobrih 15-20 minuta, dok nisam izbacila sve iz sebe. Onako natečenog lica, nakon umivanja otišla sam k djeci. Neko vrijeme nitko ništa nije pitao. A onda, kad smo napokon počeli razgovarati, shvatila sam koliko je ljubavi, razumijevanja i suosjećanja oko mene. Svakog dana. Cure su se opet prihvatile grljenja, tješenja… Kroz suze su mi izmamile nekoliko osmijeha.
Zahvalna sam na ljudima oko mene, uz koje mi je bilo lakše proći ovo ružno iskustvo. I na njihovom pristupu i savjetima. Sada držim fige da rezultati analize onoga što su očistili budu dobri. I želim sreću svim ženama koje su ovo prošle ili će proći.
