Krenula je sa zahvatom, ja sam potiho plakala, suza za suzom je išla. Bojala sam se plakati glasno i jecajući, jer nisam znala što je u stanju nakon takve izgovorene rečenice napraviti mi. Bilo je bolno, bilo je jako bolno, osjetila sam svaki zamah struganja po svojoj maternici, srce me je boljelo, duša mi je plakala
Naša čitateljica Marijana Legin podijelila je s nama svoje iskustvo s kiretažom nakon spontanog pobačaja koji je imala prije 12 godina. Marijana je sada mama troje djece, 7,5-godišnjeg dječaka i dvije djevojčice, jedna ima pet godina, druga 9 mjeseci, ali još uvijek pamti iskustvo nakon gubitka svoje prve bebe i odnosa medicinskog osoblja u bolnici u koju je išla na kiretažu.
Želite li podijeliti svoju priču s nama, javite nam se na e-mail: info@miss7mama.hr ili u inbox na Facebook missMAMA.
Mlada i puna života, sa svojih 18 godina sam našla ljubav svog života, živjeli smo punim plućima i nakon određenog vremena znali smo da želimo zajedno proći kroz život, uz našu djecu jednog dana.
Imala sam samo 22 godine kada sam neplanirano ostala trudna, ali bili smo sretni jako jer to smo zapravo i željeli, rekli smo si kad bude - bit će. Dogodio se taj famozni i predivan veliki plusić na testu, frcale su suze radosnice na sve strane, s obje strane, sa svih strana. Otišli smo na prvi pregled s 8 tjedana trudnoće, naš mali plusić je bila mala točkica na ultrazvuku, ali je jako i snažno kucalo srčeko, naš plod ljubavi. Kao i svaka majka, opisati osjećaj kad to vidiš jednostavno ne možeš riječima - to se mora doživjeti. Otišli smo od ginekologice s osmjehom na licu.
Još jedna noć sa svojom odumrlom točkicom u tijelu
Sve je bilo u redu narednih dana, narednih tjedana... sve do tada, ulazimo u punih 13 tjedana trudnoće, naša mrvica je postala veća, ali u jednom trenutku je odlučila prestati rasti, u jednom trenutku je naše srce prestalo kucati, u jednom trenutku nam se srušio cijeli svijet. Počela sam oskudno krvariti, otišla sam sva u strahu kod svoje ginekologinje koja mi je rekla da je nažalost plod odumro i da moram na kiretažu.
Ginekologinja mi je lijepo objasnila da se nemam čega bojati, da ću dobiti lokalnu anesteziju, da će doktori u bolnici sve lijepo očistiti i da isti dan idem doma. Objasnila je ona meni i da se takve stvari nažalost događaju, ali da to nije kraj da sam mlada i zdrava i da će biti još prilike da ostanem u drugom stanju.
Smirena i upućena otišla sam u Petrovu bolnicu na još jedan pregled da i oni potvrde isto i da kiretaža krene. Dolazim tamo sa svojim (tada dečkom, sada suprugom) i počinje me obuzimati strah, tuga, suze, znoj - svega je bilo u jednom trenutku.
Obavim pregled i UZV, oni potvrde da je plod odumro i naruče me iduće jutro za kiretažu. IDUĆE JUTRO??? Tada sam postala svjesna da ću još jedan dan, još jednu noć provesti sa svojom točkicom, odumrlom točkicom u svojem tijelu. Izlazimo van iz bolnice, stojim na stepenicama i počinjem nekontrolirano vrištati od jada, od tuge, od načina, od svega!!! Gledam u nebo i pitam se na sav glas: "Zašto baš meni, dragi Bože, zašto?"
Bojala sam se glasno plakati
Uz mene stoji moja stijena, moja snaga i plače skupa sa mnom. Nije nas briga za ništa, tada smo bili samo mi i naša točkica. Preživimo i taj dan i tu neprospavanu noć, dočekamo jutro, oblačimo se i idemo u bolnicu.
Jadna od svega, doktori mi nešto govore, ja nemam pojma što, samu sebe natjeram nekako da ih slušam jer bitno je da ih slušam, bitno je da sudjelujem, možda bude lakše...ali ne postaje nimalo lakše, postaje još gore... Ulazim u hladnu prostoriju, jedan krevet i lampa, jedna žena i ja, jedna hladna žena i ja, jedna njoj rutina i ja, jedna njoj nažalost svakidašnja situacija.
Očekujem da će mi dati nešto za smirenje, ali ne... Ona kaže krećemo za par minuta, opustite se. Kako da se opustim govorim ja, nećete mi dati nešto da ne osjetim ništa, da se smirim, da preživim ovo i pokušam nekad zaboraviti? Ona mrtva hladna pogleda u mene, ubije me pogledom, digne obrvu i kaže: "Dijete drago, tek su ti 22 godine, prvi mačići se ionako u vodu bacaju, bit će još prilike, život je pred tobom".
Kao da me opalila mokrim novinama, u šoku sam bila. Krenula je ona sa zahvatom, ja sam potiho plakala, suza za suzom je išla. Bojala sam se plakati, glasno i jecajući, jer nisam znala što je u stanju nakon takve izgovorene rečenice napraviti mi. Bilo je bolno, bilo je jako bolno, osjetila sam svaki zamah struganja po svojoj maternici, srce me je boljelo, duša mi je plakala. Gotove smo.
Ginekolog: 'Kiretaža bez anestezije može dovesti do još većih komplikacija i šoka'
Ovo boli i danas jer bitan je način, odnos pacijenta i doktora
Izašla je van, a ja sam ostala ležati sama u toj prostoriji, hladnoj i mračnoj... Nakon par minuta ulazi sestra i govori mi: "Sad ćemo Vas prebaciti u hodnik da vidite supruga i onda odležite do navečer pa suprug dođe po Vas".
Nije ni stigla izgovoriti, rekla sam joj da na vlastitu odgovornost idem van iz bolnice, da želim što prije izaći i nikad se više vratiti na isto mjesto. NIKAD VIŠE!!! Potpisala sam da izlazim na vlastitu odgovornost.
Izašla sam van sama sa svojom stijenom, bez naše točkice. Jako ovo boli i dan danas, jer u svemu tome bitan je način, bitan je, jako je bitan odnos pacijenta i doktora, toga tamo nije bilo.
Oplakali smo našu točkicu, krenuli smo dalje, nakon svega toga su nas "dočekala" još dva spontana pobačaja, nakon ta dva nas je dragi Bog nagradio sa naša tri najljepša anđela, imamo troje djece i najsretniji smo ljudi na svijetu.
Neki dan sam se opet sjetila naše točkice i pitala samu sebe tko zna kojeg spola je bila, kako bi danas izgledala, imala bi 12 godina. Žao mi je svake žene koja prođe isto, ali imajte vjere, sve dragi Bog jednom nagradi. Nas je nagradio tri puta.
'Imam troje zdrave djece, ali i tri pobačaja iza sebe'
Želite li podijeliti svoju priču s nama, javite nam se na e-mail: info@miss7mama.hr ili u inbox na Facebook missMAMA.
