Kod velikog broja žena, nakon oplodnje, odnosno tijekom usađivanja oplođene jajne stanice u zid maternice, dolazi do krvarenja različitog intenziteta koje se naziva implantacijskim krvarenjem, no krvarenje u ranoj trudnoći može biti i znak nekih komplikacija
U oko 20-30 posto trudnica javlja se vaginalno krvarenje u prvih 20 tjedana trudnoće. Od toga, u oko polovice trudnica s krvarenjem u prvom trimestru trudnoće doći će do razvoja normalne trudnoće. Sukladno tome, krvarenje u ranoj trudnoći predstavlja relativno čest simptom, a kombinacijom ginekološkog pregleda, ultrazvučnog nalaza i određivanjem nivoa beta-HCG-a (humanog korionskog gonadotropina) i progesterona u serumu analiziraju se mogući uzroci krvarenja u ranoj trudnoći.
Krvarenje nakon oplodnje
Kod velikog broja žena, nakon oplodnje, odnosno tijekom usađivanja oplođene jajne stanice u zid maternice, dolazi do krvarenja različitog intenziteta koje nazivamo implantacijskim krvarenjem. Sam patofiziološki mehanizam ovog krvarenja nije razjašnjen.
Trudnice ga obično primjete 6-12 dana nakon oplodnje, odnosno već u trećem tjednu trudnoće. Nekad se ovo krvarenje može poklopiti s terminom menstruacije koju očekujemo, pa može izazvati dvojbe i nesporazume. Za razliku od menstruacije, značajno je slabije i oskudnije. Obično traje jedan do nekoliko dana.Također, uz implantacijsko krvarenje mogu se javiti i grčevi u donjem dijelu trbuha, što je povezano s usađivanjem oplođene jajne stanice u maternicu i kontrakcijom, odnosno grčenjem mišića maternice. Iako je oskudno krvarenje najčešći simptom implantacijskog krvarenja, ono se može manifestirati i samo grčevima, bez krvarenja, iako rjeđe.
Izvanmaternična trudnoća i druge komplikacije
Međutim, krvarenje u ranoj trudnoći može biti povezano s brojnim, drugim etiološkim čimbenicima. Tako je krvarenje jedan od simptoma izvanmaternične trudnoće, kao i trudnoće unutar maternice gdje se plod ne razvija onako kako bi trebalo. U jednom od šezdeset slučajeva javlja se izvanmaternična trudnoća, u kojoj se oplođena jajna stanica smješta izvan maternice (većinom u jajovodu), gdje ne može opstati. Najčešći uzroci izvanmaternične trudnoće jesu infekcije ili malformacije jajovoda, a veći rizik za izvanmaterničnu trudnoću donosi i dob žene (iznad 35 godina starosti).
Nadalje, pojava intrauterinog hematoma može biti slučajan nalaz na ultrazvučnom pregledu, ali može biti i praćena krvarenjem u ranoj trudnoći. Prema nekom autorima krvarenje prije devet tjedana trudnoće koje je uzrokovano intrauterinim hematomom povećava rizik za spontani pobačaj.
Komplikacija trudnoće koja se često javlja sa simptomom krvarenja je spontani pobačaj. Definira se kao gubitak trudnoće koji završava spontanom ekspulzijom ploda nesposobnog za život, a pojavljuje se u oko 15 posto kliničkih trudnoća. Anomalije zametka i genetski čimbenici uzrok su ranih spontanih pobačaja u oko 70 posto slučajeva koji korelira s dobi trudnice.
Smatra se da je uspješna trudnoća rezultat dobre integracije nekoliko kompleksnih čimbenika; kao što su hormonalni, genetski, imunološki i stanični. Krvarenje u ranoj trudnoći može biti i simptom opetovanih ili habitualnih pobačaja koji se definiraju kao dva, tri ili više gubitaka trudnoća u prvom trimestru koji se javlja u oko 1 posto parova, ali se nažalost uzrok habitulanog spontanog pobačaja uspije utvrditi samo u oko 50 posto parova.
Kada je u pitanju krvarenje u ranoj trudnoći valja uvijek misliti i na upalne procese vrata maternice koji mogu biti etiološki čimbenik ove pojave, te na uznapredovali rak vrata maternice, koji je na sreću danas još uvijek rijedak u mladih žena, a može biti uzrokom krvarenja u ranoj trudnoći.
Kada je potrebna terapija?
Zaključno, krvarenje u ranoj trudnoći relativno je čest simptom koji može biti povezan s različitim etiološkim čimbenicima pa se terapijski pristup pokušava temeljiti na liječenju uzroka. Ako se radi o implantacijskom krvarenju, prijetećem ili započetom spontanom pobačaju terapija je konzervativna i ekspektativna: prije svega strogo mirovanje uz terapiju gestagenskim pripravcima (progesteronom) koji na određeni način desenzibiliziraju i opuštaju maternicu.
Naime, progesteron djeluje na regulaciju inflamatornih posrednika u trudnoći, jedan je od čimbenika koji regulira trofoblasnu invaziju; ključni proces tijekom placentacije. Indirektno, preko različitih drugih spojeva progesteron ima sistemsko i lokalno (decidualno) imunoregulacijsko djelovanje. On se u terapiji koristi na različite načine i u različitim dozama.
S druge strane, liječenje izvanmaternične trudnoće može biti medikamentozno i kirurško pri čemu je kirurško liječenje najčešći oblik terapije izvanmaternične trudnoće. Ukoliko se radi o trudnoći u kojoj se plod ne razvije uopće ili ne onako kako bi trebao (primjerice plod bez znakova vitalnost tj. plod bez srčane akcije) rješenje je evakuacija trudnoće, budući da spontana resorpcija ovakve trudnoće može ugroziti zdravstveno stanje trudnice tj. poremetiti njezin koagulacijski sustav.
Opetovani ili habitualni pobačaji predstavljaju šaroliku skupinu pobačaja koji mogu imati različitu etiološku podlogu. Terapija aspirinom ili niskomolekularnim heparinom koristi se u žena s idiopatskim opetovanim pobačajima, kao i u onih s opetovanim pobačajima u kojih je dokazan tromboembolični etiološki čimbenik.
Na kraju, liječenje antibioticima predstavlja terapiju izbora kod upalnih stanja dok je onkološko liječenje neophodno kod žena s rakom vrata maternice.
Pročitajte što se još događa u trećem tjednu i pratite dalje razvoj svoje trudnoće!
