Znamo da su tantrumi nešto sasvim uobičajeno i da se mogu javiti kod bilo kojeg djeteta i znamo da su dio djetetova razvoja, ali okolina nas često osuđuje zbog tog. Lijepo je čuti toplu riječ.
Tantrumi. Ispadi bijesa. Kako god ih zvali, znamo da nam te riječi nekad doslovno tjeraju strah u kosti. Često se roditelji osjećaju nemoćno pred silinom koju može imati tantrum. Iako znamo zašto se javlja, iako znamo da si dijete jednostavno ne može pomoći, iako znamo da je to faza koja će proći… U trenutku kad se tantrum javi, nije lako osmjehnuti se i nastaviti dalje.
A ima uistinu groznih tantruma i groznih trenutaka, zbog kojih se roditelji mogu osjećati kao da – nisu dobri roditelji, iako je to daleko od istine. U takvim trenutcima dobro bi nam došla podrška, lijepa riječ, tapšanje po leđima – bilo što što bi nam moglo dati do znanja da dobro radimo ono što radimo. Ipak, okolina nas daleko češće osudi i osjećamo se kao najgori roditelj na svijetu.
Jedna je mama, suradnica portala Business Insider, u članku prepričala svoje iskustvo koje se javilo taman kad je mama mislila da njena kći nije imala tantrume i kad je mislila da je „na sigurnom“. Malena je bila, kaže ona, jednostavno savršena i lako odgojivo dijete.
„Naša svakodnevica bila je organizirana i rutinska — pet radnih dana u vrtiću, vikendom kod kuće. Taj ritam je odgovarao i njoj i meni. Uživala sam u svakom trenutku s njom, pogotovo zato što sam često osjećala grižnju savjesti kao zaposlena mama“, prepričala je mama, te preokrenula priču: „I onda je došao taj jedan sajam...“
Te subote njih su dvoje planirale ići na lokalni sajam, a malena je odmah otrčala do ormara i izvukla crnu baršunastu haljinicu koju je nedavno naslijedila od prijateljice. Bio je rujan i mama je znala da će joj u toj haljinici biti prevruće.
„Pokušala sam je nagovoriti na laganije tajice i majicu: 'Možda ti u ovom neće biti baš udobno,' rekla sam, više razmišljajući i o sebi“, priznala je mama koja je u njihovu malom mjestu bila učiteljica, te je znala da će sigurno sresti mnogo roditelja i djece koje poznaje. „Brinulo me kako će njezin modni izbor izgledati — ne samo za nju, nego i za mene“,
No, budući da je kći bila odlučna, mama je popustila. Dan je bio sve topliji, a mlađe dijete se već polako komešalo u kolicima, počelo plakati, i mama je znala da bi trebali krenuti kući.
„Ne!" bio je odgovor koji je kći dala prije nego što se bacila na pod, na travnjak gradskog parka.
„Stajala sam iznad nje, jedna ruka na kolicima, druga ispružena prema njoj. Bila sam šokirana. Moje mirno dijete? Tantrum? I to ovdje, pred svima?“ rekla je mama. Malena je na to počela vikati, iako je mama smireno ustrajala na svom pozivu da krenu kući.
„Hoću OSTATI!" vrištala je malena. Tada je s noge skinula svoju cipelicu i bacila je. Ta je cipelica pogodila drugo dijete, koje je mami bilo poznato.
„Bila je to moja učenica. Bilo me sram. Strašno sram."
Mama je u panici otrčala do djevojčice i njezinog tate, promrmljala ispriku, a on joj je bez riječi pružio cipelu. Pokupila je svoju kćer i pokušala nestati.
U tom se trenutku kraj nje pojavila mama jednog djeteta iz prošlogodišnje grupe. Lagano joj je položila ruku na rame i pitala: „Jesi li dobro?" Rekla joj je da ju je sram i da je užasnuta.
„Nasmijala se i rekla nešto što nikad neću zaboraviti: 'Svi smo mi to prošli.' Te su mi riječi trebale“, rekla je mama, koja ipak nije na prvu povjerovala tim riječima koje su dolazile od mame koju je smatrala vrlo smirenom, a takva su bila i njezina djeca.
„No, tada je ona nastavila: 'Svaka od nas. Bez iznimke.' To su bile riječi koje su mi trebale. Ne kritika, ne savjet — samo suosjećanje. Riječi koje su govorile: vidiš, nisi sama. Radiš najbolje što znaš. I tvoja djeca daju najbolje što mogu.“
Nakon ovog iskustva, svaki put kad vidi mamu da se u javnosti bori s velikim emocijama svog malog djeteta, te joj riječi i dalje odzvanjaju u glavi – a ponekad ih i izgovorim naglas, ako osjeti da je neka mama baš tada treba čuti.
Svi smo mi to prošli. Svaka od nas.
