Djeca vole slatkiše, a svi volimo dobiti ono što nam je milo kad smo loše raspoloženi. No, ako to prečesto radimo, to može dovesti do neželjenih posljedica kod mališana.
Djeca vole hranu – onu koja im je fina. Oni vole slatkiše, vole kekse, vole smokije, čipseve i razne druge grickalice. I sve je to u redu dati djetetu u određenim količinama, dozirano, promišljeno. No, tko od nas roditelja nije nikad pribjegao metodi podmićivanja? Znaš ono, dijete ne želi sjesti u autosjedalicu i umiriti se, pa mu kažeš da može pojesti onaj muffin koji ga čeka čim dođe doma. Ili onaj ispad bijesa u shopping centru? Prvi keks koji nađeš, naći će se u malenoj ručici.
I sve je to sasvim u redu, svi se snalazimo kako znamo i umijemo u trenutku kad jednostavno nemamo živaca ni vremena baviti se ispadima, bacakanjem, plačem i slično. Svaki iole razuman roditelj shvatit će o čemu se radi. No, nova studija kaže da to ne bi trebalo raditi, jer takva „taktika prisilne prehrane" može imati neželjene učinke, te rezultirati emocionalnim prejedanjem.
Ranije provedeno istraživanje pokazalo je da emocionalno odbijanje hrane — odbijanje hrane kada je dijete uzrujano — u predškolskim godinama ustupa mjesto emocionalnom prejedanju, a upravo je to navelo istraživače sa Sveučilišta Sjeverne Floride da istraže čimbenike koji bi mogli utjecati na takvu promjenu.
Emocionalno prejedanje ili jedenje kao odgovor na emocije može imati dugoročne negativne učinke, kao što su nezdravi obrasci prehrane, problemi s težinom i razvoj poremećaja u prehrani.
Studija, objavljena u časopisu Appetite, pokušala je doći do odgovora je li roditeljsko prisiljavanje na jelo, odnosno korištenje hrane za kontrolu emocija djeteta, odgovorno za emocionalno prejedanje koje se može javiti.
U ovu su svrhu istraživači angažirali 221 majku četverogodišnje i petogodišnje djece, a uključene su samo majke koje su bile izričito spremne biti dosljedne. Svi sudionici su najprije ispunili anketu, gdje su opisali prakse hranjenja, te ponašanje djeteta što se tiče hrane.
Mame su morale u četiri različita uvjeta nuditi hranu djetetu: za reguliranje djetetovih emocija, kao nagrade, nuđenje hrane u emocionalno nabijenim situacijama i korištenje hrane za poticanje ili obeshrabrivanje određenih ponašanja.
Majke su trebale procijeniti i izvijestiti o sposobnosti svoje djece da reguliraju svoje emocije, a između ostalih, u upitniku je bilo pitanje na koje su mame odgovarale jesu li djeca više ili manje jela kao odgovor na različite scenarije.
Studija je, neočekivano, pokazala da je svaka prisilna praksa hranjenja – odnosno podmićivanje hranom kako bi se situacija smirila – značila lošiju emocionalnu regulaciju kod djece, a to je zatim bilo povezano s povećanom sklonosti emocionalnom prejedanju.
Dok je istraživanjem dokazano da je prisilna prehrana povezana sa sposobnošću regulacije emocija, druga krajnost nije povezana, ako vjerujemo istraživanju. Dakle, odbijanje hrane nije nešto što dijete može naučiti od roditelja stalnim praksama, već je to jednostavno prirodna reakcija na stres.
Iako studija ima ograničenja, budući da se temelji na podatcima o samoprocjeni i kratkoročnim podatcima, kao i činjenicu da je procjena uključivala samo majke, smatra se da rezultati ukazuju na važnu vezu između majčinog ponašanja i dječjih prehrambenih sklonosti.
Dakle, sljedeći put kada krenu suze bez opravdanog razloga, možda da se ipak suzdržiš od podmićivanja čokoladicom?
