Nitko ne voli da ga drugi kritiziraju u javnosti i nikad to nikom ne „sjedne“ dobro. No, nećemo puno pogriješiti ako kažemo da nekad najteže „prožvačemo“ one kritike na račun našeg roditeljstva. Uf, to nas izbaci iz takta!
Ako ti je dijete ikad imalo tantrum u javnosti, znaš kako to može izgledati i kako te drugi mogu gledati. Ako ti je dijete u fazi da jednostavno odbija izaći iz trgovine bez slatkiša, a ti ne želiš kupiti, znaš kako je kad te neki gledaju kao lošu mamu, a drugi kao mamu koja pretjeruje. Neki čak i pomisle da nemaš novca ili štediš. Ili kad je vani -10, a tvoje dijete ne želi kapu. Znaš te poglede koje osjećaš na sebi. Ali znaš i da je dobro dok je sve u pogledu.
Kad ti priđu i kažu da moraš smiriti dijete koje plače na podu ili te pitaju „mama, zašto dijete nema kapu?“… A zamisli čak one koji ponude djetetu da će mu oni kupiti slatkiš (dogodilo se, stvarno!). E, tu prestaje tvoja tolerancija na kritike. Nije to dosta što se „boriš“ s djetetom, nego se moraš boriti i s – njima. I tad si spremna na sve i tu padaju sve granice koje si postaviš kao smjernice za reakciju na kritike nepoznatih ljudi.
Sram, ljutnja, osjećaj da si najgori roditelj na svijetu. I odgovori na to sami krenu… No, da ne bi pretjerala, evo kako se obuzdati.
Dokuči zašto te kritika muči
Javna kritika često potakne naše strahove da smo, ustvari, grozni roditelji. Takva kritika ustvari često pokrene cijelu lavinu osjećaja koje smo imali tijekom odrastanja – osjećaj da nismo vrijedni, da nismo dovoljno dobri. U tom nas slučaju ovo može jako pogoditi, jer nismo u doticaju s logičkim dijelom našeg mozga, a „proradi“ naš osjećaj srama, krivnje ili kombinacije tog. Tada možemo ili burno reagirati ili pobjeći.
Zastani, razmisli što ti osoba govori i tko je ta osoba, odakle dolazi. Koja je tvoja povezanost s njom i – vrijedi li uopće reagirati?
Odluči želiš li se uključivati
Jedina osoba koju možeš kontrolirati si ti sam(a). Ako osobu koja te kritizira nisi nikad upoznala, a ton glasa joj je poprilično neprijateljski, najbolje bi bilo ne upuštati se u razgovor. Ako osobu poznaš, onda je ovo dobra prilika da s njom započneš razgovor u pozitivnom pogledu. Ista je stvar sa članovima obitelji.
Možda im se možeš obratiti nekom prilikom kad nema djeteta u blizini, a oboje ste smireni. No, ako se nečija kritika ponavlja, moraš postaviti granice. Možda ta osoba stvarno misli da pomaže i ne shvaća da te vrijeđa. Ako ikako možeš to ovako odgoditi, to bi bilo idealno. No, znamo da to često ne ide…
Razmisli kako će tvoja reakcija djelovati na dijete
U ovakvim situacijama možeš djetetu prenijeti svoje vrijednosti na vrlo učinkovit način. Zato pametno! Hoćeš li pasti u zamku i djetetu pokazati da je mišljenje nekog stranca zapravo najvažnije i moramo izbjegavati kritiku drugih po svaku cijenu? Glasno i neprikladno odgovaranje strancu koji nas kritizira nije lekcija koju želimo prenijeti djetetu.
Primjerena reakcija bi bila ona koja će „otkačiti“ kritičara kratko i jasno. Na primjer, može to biti i jedna od ovih fraza:
- „Radim upravo ono što bih trebala raditi. Ugodan dan Vam želim.“
- „Hm, da, i Vaš prijedlog je u redu, ali ja ću ipak po svom, hvala.“
- „Čini se da imamo različita mišljenja o ovom.“
- „Hvala Vam puno, sve je pod kontrolom.“
- „Čujem Vas, ali u našoj obitelji to tako funkcionira.“
- „Hvala Vam za Vaše mišljenje.“
Na kraju krajeva, način na koji odgovoriš kritičaru imat će daleko veći utjecaj na dijete nego sam kritičar i njegov postupak. Najgora je, pak, solucija kad dijete čuje da se zbog njega roditelj ispričava ili srami. Dijete, naime, može misliti da je ono krivo što je njegov roditelj „u frci“.
Razmisli što možeš naučiti iz situacije
Ovakve situacije mogu biti idealna prilika za učenje regulacije emocija, odnosno to može biti savršen primjer za dijete. No, nekad, možda rijetko, ali ipak nekad, i ti možeš nešto naučiti iz kritike. Možda stvarno nisi dovoljno pazio/pazila na dijete na igralištu i možda je stvarno radilo stvari koje nije trebalo. Možda možeš pregristi ponos i zahvaliti osobi koja ti je na to ukazala.
Možda je pogreška jednostavno napravljena i možeš ovu priliku iskoristiti za učenje, a to podijeliti i s djetetom. Važno je sjetiti se da uvijek postoji mogućnost da napravimo pogrešku. I uvijek će postojati. Važno je i da dijete to također zna i shvati.
Nismo savršeni roditelji i ne trebamo biti, niti čak stremiti ka tom. Kad napraviš grešku, iskoristi to kao priliku da pokažeš djetetu da je to u redu i pokaži mu kako tu situaciju „popraviti“ i iz nje naučiti. To je dragocjena lekcija za dijete.
