Dok ne počnu govoriti, to je prvo i najvažnije što nas muči – kako razumjeti dijete, što nam govori bez riječi. No to, čini se, nije lako ni znanosti, čak ni uz pomoć najsofisticiranije umjetne inteligencije.
Kad postanemo roditelji, dobijemo to malo klupko koje moramo čuvati, paziti, štititi, nemamo drugog na pameti nego ispunjavati potrebe i želje tog malog stvorenja. Pa kad zaplače, idemo redom – pelena, glad, umor, potreba za bliskošću... I uvijek nam se vrti po glavi kako bi bilo dobro da znamo što zapravo bebe govore svojim plačem. Jer – sigurni smo u to da postoji nekoliko različitih vrsta plača.
Iako roditelji osjećaju ogroman pritisak da postanu stručnjaci – ili čak prevoditelji - za bebin plač, a mnogi su i sigurni da su neke ispite već položii, posljednja istraživanja iz područja bioakustike pokazuju da se uzrok suza ne može pouzdano iščitati iz samog tona plača.
Ne postoji 'rječnik plača'
U sklopu istraživanja koje je predvodio neuroznanstvenik i bioakustičar Nicolas Mathevon, njegov je tim znanstvenika snimao 24 bebe tijekom prva četiri mjeseca njihova života. Uz pomoć najnaprednije tehnologije pratili su gotovo 3 600 sati zapisa i oko 40 000 „slogova“ plača tih beba. I rezultati nisu bili baš očekivani, objavio je sam predvodnik istraživanja u članku na portalu The Conversation.
Umjetna inteligencija trenirana na akustičkim značajkama plača nije uspjela razlikovati plač zbog gladi, nelagode ili usamljenosti. Odnosno uspjela je u određenoj mjeri, a točnost joj je bila samo 36 % (nasumično bi pogodila 33 %). Trećina u ovom slučaju i nije baš neki impresivan rezultat, rekli bismo.
Nisu bili puno uspješniji niti ljudski slušatelji, uključujući i roditelje. I njihova pretpostavka bila je točna tek 35 % puta. Iako bismo voljeli misliti da smo stručnjaci za bebe, barem za svoje, čini se da to ipak nismo. To dokazuje da plač ne funkcionira kao izravna "riječ" u kojoj određena tonska varijacija znači isto za svako dijete.
Što zapravo poručuje plač
Volimo misliti da nam plačem nešto govore i tu smo u pravu. Volimo misliti i kako nam određena vrsta plača govori određene riječi. No, to baš i nije tako. Ipak, neke informacije iz plača možemo dobiti, a znanstenici kažu da su to ove dvije ključne komponente:
Statička – ova informacija je jedinstveni glasovni potpis svake bebe, oblikovan veličinom larinksa i glasnica, zbog čega roditelji prepoznaju svoje dijete prema glasu čak i u vrtiću, na primjer.
Dinamička – ova nam informacija prenosi stupanj uznemirenosti, nazvan akustičnom „grubošću“, a to je ono što plač čini kaotičnijim i neugodnijim kad je dijete u pravoj boli, primjerice nakon udarca ili nakon uboda igle.
Briga se uči, ne rađa se s nama
Oduvijek nam govore kako je za bebe i reakciju na njihov plač i slično važan majčinski instinkt, te kako količina vremena provedenog uz bebu čini mamu još većim stručnjakom. No, ispostavilo se da i tate mogu jednako dobro reagirati i prepoznati plač bebe. I ne samo to – nego čak i oni koji nisu roditelji, mogu prepoznati glas vrlo uznemirene bebe nakon samo minute slušanja.
U čemu je stvar? Studije koje su uključivale magnetnu rezonancu pokazuju da slušanje bebinog plača aktivira mrežu regija odgovornih za sluh, empatiju, "zrcaljenje" emocija i donošenje odluka. S vremenom se ta veza dodatno učvršćuje. No, sve u svemu, ustanovljeno je da spol nije ključan čimbenik u tome kako snažno reagiramo na tuđi plač – nego je to empatija.
Dakle, imamo potvrdu da plač nije test urođenih sposobnosti i nema potrebe osjećati se krivim zbog tog što nešto nismo prepoznali na vrijeme. Daleko je konstruktivnije usmjeriti se na praktične korake: provjeriti kontekst, procijeniti razinu uznemirenosti i zatražiti pomoć kad je potrebno.
