Nećemo iste informacije dijeliti s djetetom predškolske i srednjoškolske dobi. Dijete koje je uzrujano i tjeskobno tražit će više podrške i naše zaštite za razliku od djeteta koje ne brine i okupirano je igrom. Ipak važno je da budemo djetetu tu, ako nas zatreba, piše magistra psihologije Ana Raguž iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
Vijesti, mjere predostrožnosti, samoizolacije, upute o novim navikama ponašanja, svakodnevni razgovori o virusima, oboljelima i umrlima u zadnjih par tjedana jedino su o čemu slušamo i raspravljamo. Neizvjesnost koja nas prati kod odraslih, kao i kod djece budi osjećaje i doživljaje nesigurnosti, straha, zabrinutosti, tjeskobe.
Stručnjaci, epidemiolozi još uvijek nemaju odgovore na to kakav je utjecaj i što nas sve točno očekuje u narednom periodu. Ipak odrasli ljudi se mehanizmima vlastitih suočavanja koje su do sad usvojili uče dan po dan, korak po korak nositi s novonastalom situacijom. S druge strane, djeca pogotovo predškolske i mlađe školske dobi nemaju kapacitete kojima se mogu adekvatno suočiti bez pomoći odraslih, njima bliskih ljudi.
U njihovim glavicama oni žive istovremeno potpuno drugačiji život – ne moraju ići u školu, uče od doma i potpuno nesiguran život – vide na vijestima, čuju u razgovorima da se svi moramo paziti, da smo potencijalno ugroženi, vide prazne ulice, u prodavaonicama polu(prazne) police.
Misli koje prolaze njihovim glavama imaju predznak brige – Što je virus?; Mogu li ja oboljeti, hoću li umrijeti?; Što ako moji roditelji dobiju koronavirus?; Hoće li biti dobro moji djed i baka, moj susjed?; Ako onaj čovjek kašlje hoću li se i ja zaraziti? I tome slično.
Također, postoji dio djece čiji roditelji i bližnji se nalaze u bolnicama i/ili samoizolaciji. Za djecu je samoizolacija vrlo apstraktan pojam. Ni odrasli ne znaju što misiti i poduzeti, a djeca su sigurno pet koraka iza nas.
Najbolje što možemo dati našoj djeci u ovom trenutku je razgovor s njima - upravo na način i u ritmu koji njima odgovara. Nećemo iste informacije dijeliti s djetetom predškolske i srednjoškolske dobi. Dijete koje je uzrujano i tjeskobno tražit će više podrške i naše zaštite za razliku od djeteta koje ne brine i okupirano je igrom. Ipak važno je da budemo djetetu tu, ako nas zatreba. Prije nego što djetetu objasnimo bilo što, provjerimo što ono zna i misli, koja su njegova uvjerenja.
Infektolog Tešović objašnjava zašto je bolest uzrokovana koronavirusom blaža kod djece
Što djetetu reći ako je netko od bližnjih u samoizolaciji?
Djetetu predškolske dobi možemo pokušati objasniti novonastalu situaciju na sljedeći način – koronavirus baš kao i druge bolesti (prehlada, gripa) primijetimo po tome kad imamo temperaturu, kašljemo, kišemo, osjećamo se umorno i iscrpljeno. Također, možemo reći da su virusi prijelazni pa je moguće ako netko ima temperaturu, a mi razgovaramo s njim da i mi dobijemo temperaturu (možemo podsjetiti dijete na neku njegovu prehladu ili grupu koju je ranije prebolio). Važno je djetetu objasniti zbog čega se sada čuvamo više nego inače. Možemo mu reći da je ovaj virus jedan od onih koji brzo prelazi na drugu osobu i zbog toga je mogao čuti na ulici, vidjeti na internetu da mnogi odrasli govore kako se trebali čuvati i paziti što više možemo.
Vezano za samoizolaciju možemo djetetu jednostavnim jezikom reći da su neki ljudi putovali ili su bili na druženju s osobama koje imaju ovaj koronavirus te zbog toga moraju 14 dana biti pod nadzorom kako bi povjeriti je li virus prešao na njihovo tijelo. Bilo bi dobro djetetu objasniti svrhu samoizolacije na način da služi da tata/mama/baka/djed/susjed s liječnikom provjere je li se tijekom druženja s drugim osobama zarazio ili ne, a to zna tako da mjeri temperaturu, prati kako se osjeća njegovo tijelo, ako bilo što primijeti onda zove svog doktora te ako doktor sumnja na koronavirus onda će poslati na daljnje pretrage. Također, moramo djetetu objasniti I da ako mama/tata ne bude imao temperaturu ili kašalj kroz to vrijeme, onda je zdrav i može se nastaviti družiti s drugima.
Dijete će sigurno pitati što se događa ako netko ima virus, posebice će imati brojna pitanja ako neka osoba iz njegovog bližnjeg okruženja ima virus. Ako recimo da netko iz obitelji ili poznatog okruženja djetetu ima virus probajmo djetetu objasniti na konkretnim primjerima.
Npr. Tata se žalio da ima temperaturu, mučio ga je kašalj, nazvali smo doktora i on je rekao da tata mora doći u bolnicu kako bi provjerili ima li tata virus. Doktori u bolnici su potvrdili da ima virus zbog čega sada mora biti u bolnici neko vrijeme kako bi mu pomogli da se osjeća bolje i kako bi se izliječio. Iako ti tata nedostaje, u bolnici će se doktori koji znaju puno o tom virusu pobrinuti da tati bude čim prije bolje. Znam isto tako da bi ga htio posjetiti, ali doktori to ne dopuštaju kako se i mi ne bismo razboljeli. Možemo nazvati ćemo tatu, pitati ga kako se osjeća. Tata ima mobitel i možemo mu slati slike, videe, možemo mu napisati poruku. Nakon što se tata izliječi doći će doma i onda ćemo se nastaviti družiti kao i inače.
Djetetu predškolske dobi važno je dati informacije koje su konkretne i jasne, dati mu ideju što će se dalje događati. Možda ćemo mu morati ponoviti više puta, ali davanje informacija pravovremeno sprječava vjerojatnost da se u njegovoj maloj glavici razvijaju strašne ideje kao i da se informira na neprovjerenim mjestima.
S djetetom školske dobi vrijede ista načela, ali ipak možemo podijeliti više informacija, zajedno istražiti o virusu, pogledati vijesti i zajedno ih prokomentirati, dogovoriti pravila koja će svi ukućani poštivati. Važno je djetetu naglasiti da virus nije opasan ako ga prepoznamo na vrijeme, ako se javimo liječniku i ako slušamo njegove upute.
S djetetom treba razgovarati na njemu primjeren način, jezikom koji razumije. Također, dijete će nas možda pitati i neka pitanja na koja ne znamo odgovor. U tim situacijama trebamo biti iskreni i reći mu da ćemo pokušati saznati od ljudi i osoba koje znaju. Naravno, možemo i zajedno istražiti i provjeriti na stranicama koje nude relevantne informacije (npr. Ministarstvo zdravlja - stranica o koronavirusu, Nastavni zavod za javno zdravstvo i sl.)
Važno je dijete usmjeriti i pokazati mu na koji način se pazimo, što trebamo poduzeti, ali i osmisliti ostatak dana, plan aktivnosti, naravno, vodeći brigu o tome da smo sigurni i zaštićeni. Djetetu struktura pruža osjećaj sigurnosti.
