Sanja Ivanušević Grgas, prof. psihologije i praktičarka terapije igrom odgovara mami čiji je sin nedavno krenuo u jaslice
Imamo 22 mjeseca i 21 dan. S točno napunjenih 22 mjeseca krenuli smo u vrtić. Sin se prilagodio bez većih problema. Nije bilo protestiranja, odbijanja hrane i slično. Prihvatio je tetice i stekao prijatelje u kolektivu. Naravno suze su neizbježne svako jutro kad ga ostavim, ali teta kaže da se odmah smiri. Jede, spava i igra se. Bili smo tri dana bolesni. Nakon ta tri dana bio je vikend pa tako sve skupa pet dana bez vrtića. Danas smo ponovo krenuli. Tuga ponovno ujutro kada je shvatio kuda idemo. Došla sam po njega, bio je sretan i dobre volje. Zaspao je... i tu počinje moj problem. Dva puta se probudio u plaču i bezuspješno ga pokušavamo smiriti i tata i ja. To traje pet minuta (meni kao vječnost), legne ponovno i spava. Moj sin je također od malena bio naučen na bake i djedove, a od kad smo krenuli s vrtićem samo - mama, mama, mama... Prije je čak bilo situacija kada je bio neutješan pa bi prije otišao do bake nego do mene. Je li to sve zbog vrtića? Je li to možda prolazna faza koja bi se dogodila i bez vrtića?
Polazak u jaslice za malu djecu i njihove obitelji najčešće znači zaista veliku promjenu. Dijete se do tada kretalo u manjem krugu poznatih osoba, uz koje je emocionalno vezano i u manjem broju prostora u kojem se osjeća sigurno s dobro uhodanim rutinama. Za malu su djecu upravo bliske osobe, poznati prostori i rutine temelj njegove sigurnosti i osjećaja da je svijet sigurno i u globalu predvidljivo mjesto. No s odrastanjem prirodno je da se djetetov svijet polako širi i kako dijete postaje zrelije, postupno se suočava s drugim izazovima i kontekstima. Za većinu je polazak u jaslice prva takva velika promjena.
Važno je pustiti dijete da osjeća tugu kod separacije
Kada dublje pogledamo, tada dolazi do "dramatičnih" promjena i izazova za dijete i obitelj: dijete velik dio dana boravi u velikoj skupini njemu nepoznate djece, u nepoznatom prostoru, s njemu novim odraslim osobama koje ga čuvaju. Dakle, mnogo je segmenata na koje se dijete treba prilagoditi, a oni obuhvaćaju:
- upoznavanje novih prostora, djece i teta,
- učenje novih pravila
- stjecanje osjećaja sigurnosti i
- učenje novih vještina
A to se djeci ne treba nimalo svidjeti, premda se radilo o najboljem vrtiću i tetama na svijetu. Jer oni nisu njegovi mama i tata i njegov do tada dobro poznati svijet.
Reakcije djece na nove situacije
Kad god se prilagođavamo na novu situaciju ili smo pod stresom, zbog načina na koji funkcionira naš mozak, i mi odrasli i djeca, privremeno funkcioniramo na nešto nižoj razini. Te su promjene potpuno normalne, uobičajene i prolaznog su karaktera.
Sama prilagodba traje neko vrijeme, u prosjeku između 1 – 3 mjeseca, no nije neobično da kod tako male djece traje i dulje, osobito ako je iz nekih razloga dijete dolazilo neredovito. Pojačane reakcije su česte ponedjeljcima, nakon bolovanja ili praznika. Također, kod neke djece vidimo tzv. odgođenu reakciju. Tada na početku izgleda da se dijete prilagodilo brzo, ne pokazuju veće reakcije, ne protestira, no nakon nekog perioda, jave se burnije reakcije, kao što ih i vi opisujete.
Kod neke djece možemo primijetiti veću potrebu da budu uz roditelje, što je razumljivo jer je došlo do privremenog narušavanja osjećaja sigurnosti. Tada dijete uči da se i u novim, promijenjenim okolnostima i dalje može osjećati sigurno i da su mama i tata još uvijek tu, no za to je potrebno neko vrijeme. Ponekad se osjećaj nesigurnosti manifestira distanciranjem ili pokazivanjem ljutnje. Kod neke djece primjećujemo tjelesne promjene, u vidu promjena u apetitu i hranjenju, obavljanju nužde, kao i imunološke promjene, koje se najčešće očituju u češćem pobolijevanju.
Odvojenost od roditelja može oslabiti imunitet
Često viđamo i privremenu regresiju u već usvojenim vještinama i navikama, odnosno povratak na raniju razinu, primjerice kod djece koja su ostavila pelenu ili dudu, opet ju privremeno trebaju; djeca koja samostalno spavaju u svom krevetiću ili sobi žele se vratiti roditeljima u krevet; ili počnu primjerice tepati ili bebasto govoriti.
Kod neke djece, promjene možemo primijetiti u kvaliteti spavanja, pa san može biti površniji, plići ili se javljaju noćna buđenja, praćena plakanjem ili strahovima. Vjerujem da vas to može zabrinuti, no to ne znači nužno ništa loše. Neka djeca jednostavno tako prorađuju i proživljavaju svakodnevna iskustva, pa roditelji primjećuju takva buđenja i nakon ugodnih događaja, kojima se dijete veselilo, poput odlaska u igraonicu, u goste ili rođendana, kao i nakon manje ugodnih iskustava, poput odlaska k liječniku ili tijekom prilagodbe na promjene. Ponekad i sami roditelji izjavljuju da su slično i oni reagirali kao djeca, odnoso da su se budili po noći, imali noćne strahove, more ili da su mjesečarili.
Kad vas probudi dječji vrisak: noćne more i noćni strahovi
Kako je svako dijete zaista jedinstvena individua, tako će i svako imati svoje specifične reakcije.
Noćna buđenja, kao i druge reakcije, mogu biti vrlo povremena i privremena pojava, no mogu biti i tipičan način na koji dijete prorađuje iskustva, a često ih možemo vidjeti kod senzibilnije djece koja su povučenija. Stoga se mogu javiti svega nekoliko puta, no mogu trajati i godinama.
Što često činimo, a ne pomaže?
1. Postavljanje pitanja i razgovaranje – npr. "Što se dogodilo?", "Zašto plačeš?", "Čega se bojiš?" – ona najčešće ne pomažu jer dijete ili potpuno spava ili je u polusvjesnom, to jest polubudnom stanju.
2. Razuvjeravanje od osjećaja "Nemoj biti tužna/plakati", "Nema razloga da se bojiš". Naravno da želimo pomoći djeci da se bolje osjećaju i naravno da želimo da se uvijek osjećaju sretno i zadovoljno. No to nije moguće, jer su i neugodni osjećaji sastavni i važan dio života. A kada se pojave, ne možemo ih "ukinuti", odnosno, drugim riječima, na to hoće li se osjećaji javiti ne možemo utjecati. Djeca, baš poput nas, imaju dane kada se osjećaju smireno i zadovoljno, no imaju i dane kada se osjećaju tužno, ljuto, frustrirano, pod stresom, kad im sve nakupi. Tada je najzdravija stvar koju možemo napraviti, i mi i djeca, da te osjećaje i izrazimo. Dakle, ono što svima nama tada treba je osoba koja će to razumjeti, prihvatiti i dati nam podršku. To možete napraviti ovako: "Plačeš. Tužan si. Ovo ti je baš teško. Znam. Tu sam uz tebe."
3. Uznemirenost roditelja – kada je dijete uznemireno, jedino što mu može istinski pomoći je smirena, stabilna odrasla osoba uz koju će se umiriti. Znam da to nije lako kada brinemo je li sve u redu i tada je to herojski zadatak za roditelja.
Što onda zaista pomaže? Dakle, najbolja podrška djetetu je:
1. Ostati miran, jer je dijete nezrelo da bi se samo moglo umiriti i regulirati te o tome ovisi o odrasloj osobi.
2. Uspostaviti tjelesni kontakt s djetetom, npr. uzeti ga na ruke, leći uz njega, pomaziti ga i govoriti mu "Ja sam tu. Sve će biti u redu." Djetetu obično treba nekoliko minuta da se smiri.
Ima li ipak razloga za brigu?
U najvećem broju slučajeva, radi se o normalnim, uobičajenim reakcijama koje prođu. No ako traju nekoliko mjeseci, vrlo su intenzivne, ako se narušava djetetovo i roditeljsko funkcioniranje i jako ste zabrinuti, dobro je savjetovati se kod dječjeg psihologa koji u praksi radi s djecom i obiteljima.
