Dr. Božidar Perić, specijalist internist iz Poliklinike Perić-Staničić, objašnjava sve što trebate znati o inzulinskoj rezistenciji u trudnoći
Inzulinska rezistencija je uvelike povezana s gestacijskim dijabetesom, a također sama po sebi predstavlja u određenoj mjeri neovisni rizični čimbenik za patološku trudnoću. Inzulinska rezistencija se povećava u trudnoći pod utjecajem hormona trudnoće poput estrogena, humanog placentalnog laktogena, humanog placentalnog hormona rasta, zatim pod utjecajem adipokina, a čemu dodatno pogoduje pretilost majke. Drugi mehanizam nastanka gestacijskog dijabetesa uvjetovan je poremećajem funkcije beta stanica u Langerhansovim otočićima gušterače na koje tijelo majke stvara protutijela, a što dovodi do promijenjenog izlučivanja inzulina i nastanka gestacijskog dijabetesa.
Važnost prepoznavanja i liječenja inzulinske rezistencije
Inzulinska rezistencija je stanje organizma kod kojeg dolazi do slabljenja perifernog učinka inzulina, što dovodi do pojačane proizvodnje i izlučivanja inzulina s ciljem očuvanja ravnoteže koncentracije šećera u krvi, a takvo stanje nazivamo hiperinzulinemijom. U trudnoći pod utjecajem trudničkih hormona dolazi do izraženije inzulinske rezistencije. Uzevši u obzir da svaku petu do šestu trudnoću pogađa gestacijski dijabetes i da u njegovom razvoju jednu od glavnih uloga igra upravo inzulinska rezistencija, o donedavno šire nepoznatom pojmu i kliničkom entitetu inzulinske rezistencije, sve će više biti govora, kako u trudničkoj populaciji, tako i u općoj populaciji. Rizični čimbenici, kao i terapijski pristup za razvoj inzulinske rezistencije bitno se ne razlikuju u odnosu na gestacijski ili manifestni dijabetes.
Opasnosti povišenog šećera kod trudnica
Kako dijagnosticirati inzulinsku rezistenciju
Dijagnoza inzulinske rezistencije je zapravo vrlo jednostavna. Može se utvrditi na dva načina. Manje pouzdano je određivanja HOMA-IR indeksa koji se izračuna na temelju natašte izmjerenih vrijednosti glukoze i inzulina. Nešto pouzdaniji, a nešto i zahtjevniji za pacijenta je određivanje 2-satnog OGTT s inzulinom pri čemu se vrijednosti šećera i inzulina određuju natašte i 2 sata po opterećenju sa 75 grama glukoze. Dijagnozi inzulinske rezistencije mogu pomoći klinički pokazatelji postprandijalne hipoglikemije (niskog šećera do kojeg dolazi cca 2 sata po obroku) koji su također neizravni pokazatelj inzulinske rezistencije. Osim rutinskih pretraga koje se rade u trudnoći tijekom probira gestacijskog dijabetesa, druge specifične pretrage nisu nužne.
Prilikom planiranja trudnoće, uz prisutne simptome postprandijalne hipoglikemije, preporučuje se učiniti 2-satni OGTT s inzulinom, radi utvrđivanja inzulinske rezistencije. Time se uz standardni terapijski pristup stupanj inzulinske rezistencije može u značajnoj mjeri ublažiti i jednim dijelom spriječiti pojava gestacijskog dijabetesa.
Planiranje trudnoće uz dijabetes tip 1
Posljedice inzulinske rezistencije
Učinci inzulinske rezistencije, kako u općoj populaciji, tako i u trudnoći, povezuju se s pojavom hipoglikemijskih stanja, izraženije oko sat i pol do dva nakon dominantno ugljikohidratnog obroka. Anabolički učinak inzulina čini ženu sklonijom debljanju, a nerijetko inzulinska rezistencija je povezana s različitim poremećajima menstrualnog ciklusa. Prema nedavnim saznanjima inzulinska rezistencija jedan je od mogućih aktivatora autoimunih upalnih procesa koji dovode do autoimune bolesti štitnjače s posljedičnim Hashimotoovim tireoiditisom. Budući da inzulinska rezistencija predstavlja obrambeni mehanizam u prevenciji šećerne bolesti, višegodišnja inzulinska rezistencija je po iscrpljenju opisanog mehanizma obrane siguran put u manifestnu šećernu bolest sa svim posljedicama vezanima uz komplikacije šećerne bolesti.
Pročitajte što mame na forumu Klokanice pišu o inzulinskoj rezistenciji
