Šećerna bolest godinama ne odaje nikakve simptome, ljudi normalno funkcioniraju, a kad se jave simptomi poput pojačane žeđi i apetita ili učestalog mokrenja, to znači da je bolest već uznapredovala, a tada su mogućnosti liječenja slabije i ishod znatno lošiji, piše dr. Božidar Perić, specijalist internist iz Poliklinike Perić-Staničić
Oko 415 milijuna ljudi u svijetu trenutačno boluje od šećerne bolesti, no ono što zabrinjava svakako je rastući trend obolijevanja (očekuje se da će ta brojka za 20-ak godina narasti na oko 650 milijuna), ali i činjenica da bolest godinama nema nikakvih simptoma te se najčešće klinički manifestira kad je već uznapredovala.
Donedavno se govorilo o tome da od dijabetesa tipa 1 obolijevaju djeca i mladi, dok se staračkim dijabetesom smatrao tip 2, a za čiji su razvoj ključne upravo životne navike, uz gensku predispoziciju.
Međutim, danas znamo da je i dijabetes tipa 2 sve zastupljeniji među djecom i adolescentima, čemu je glavni krivac debljina.
Debljina je u djece i adolescenata zastupljena triput više u nerazvijenim, nego u razvijenim zemljama, a ključ problema je u kombinaciji loše prehrane i nedovoljnog kretanja. Kad u djece dođe do razvoja pretilosti, to se mnogo teže korigira nego u odraslih osoba, jer se kod njih masne stanice ne samo povećavaju nego i umnožavaju. Tada srce mora obavljati svoju funkciju pod znatno većim opterećenjem. Prekomjerna tjelesna težina u kontekstu loše i neuravnotežene prehrane često ide ruku pod ruku s prekomjernim unosom soli, što nas pak dovodi do povišenog krvnog tlaka.
Promjena prehrambenih i životnih navika
U budućnosti će se sve više govoriti i o inzulinskoj rezistenciji koja je siguran put prema šećernoj bolesti. Šećerna bolest godinama ne odaje nikakve simptome, ljudi normalno funkcioniraju, a kad se jave simptomi poput pojačane žeđi i apetita ili učestalog mokrenja, to znači da je bolest već uznapredovala, a tada su mogućnosti liječenja slabije i ishod znatno lošiji.
Svaka osoba trebala bi jednom godišnje obaviti sistematski pregled koji uključuje osnovne laboratorijske pretrage (kompletnu krvnu sliku i biokemijske parametre) i ultrazvuk trbuha uz određene dodatne pretrage ovisno o dobi i spolu.
Ljudi su još nedovoljno osviješteni o tome koliko mnogo mogu učiniti za sebe promjenom prehrambenih navika i općenito navika življenja. Nedavno sam imao mladu ženu koja je po simptomima imala kliničku, odnosno simptomatski jasnu inzulinsku rezistenciju kao preteču šećerne bolesti. Modificiranjem prehrane po mojim napucima i fizičkom aktivacijom u mjesec je dana uspjela dovesti nalaze u normalne parametre, i to sve bez lijekova. Da ne napominjem da se općenito puno bolje osjeća u odnosu na razdoblje od prije ni mjesec dana. Sjećam se i gospođe koja mi je došla s vrijednostima šećera u krvi 25. Tvrdila je da nikada do tada nije imala problema sa šećerom, nikakve specifične smetnje do prije nekoliko dana, a meni se obratila kad je već imala razvijene komplikacije.
Najčešće komplikacije
Uz to najčešće komplikacije ubrzana ateroskleroza, što povećava rizik pojave srčanog i/ili moždanog udara, poremećaj vida (jedan od dva najčešća uzroka sljepoće je dijabetes!) i oštećenja perifernih živaca. Najčešći razlog zbog kojeg se ljudi liječe dijalizom upravo je dijabetes, a bilo kakva rutinska operacija u kombinaciji s dijabetesom donosi povećan rizik od komplikacija.
Danas je “moderno” za sve zdravstvene tegobe kriviti stres koji na kraće ili dulje staze donosi veće ili manje zdravstvene probleme.
Postoji nešto u medicini što se naziva Locus minoris resistentiae, a to znači da stradamo obično tamo gdje smo najslabiji. Tako netko pod utjecajem stresa oboli od kožnih bolesti poput psorijaze, drugi imaju probavnih problema, kod nekih se stres manifestira psihičkim smetnjama, problemima sa štitnjačom i visokim krvnim tlakom, a određen broj ljudi često ima probleme poput inzulinske rezistencije i dijabetesa.
I dok je dijabetes tipa 2 najčešće rezultat genske predispozicije i životnih navika, dijabetes tipa 1 još nije do kraja definiran, no pretpostavlja se da je uvelike uvjetovan autoimunim procesima. U određenom trenutku dođe do aktivacije upale, kada vlastito tijelo proizvodi protutijela koja u ovom slučaju ciljano uništavaju dio tkiva gušterače koji je zadužen za proizvodnju i lučenje inzulina.
Najčešća autoimuna bolest štitnjače - Hashimotov tireoiditis
Vjerujem kako ćemo u doglednoj budućnosti prevladati i problem autoimunih bolesti koje su dijelom uvjetovane i prehranom i stresom, ali i brojnim, još nepoznatim faktorima koji će se tek otkriti. Danas znamo da su autoimune bolesti velik izazov u medicini, a daleko najčešća je autoimuna bolest štitnjače, poznatija kao Hashimotov tireoiditis. Dok nije bilo antibiotika, ljudi su umirali zbog upale pluća i sličnih bolesti koje danas uspješno i jednostavno liječimo.
Kad je dijabetes već razvijen, onda izlječenje u punom smislu nije moguće iako se uz dobro određenu terapiju i modifikaciju životnog stila može držati pod kontrolom. Kada se još razvija u fazi inzulinske rezistencije, može se puno više napraviti, odnosno možemo vratiti tijelo u ravnotežu. Ljudski organizam ima vijek trajanja, a kako se ponašamo prema njemu, tako će nam nakon određenog vremena i vratiti. Ako na vrijeme donesemo neke odluke, naročito kada je riječ o prehrani, tjelesnoj aktivnosti i kontroli stresa (u smislu da naučimo živjeti s njime), odgađa se potreba za uvođenjem medikamenata.
Pritom je važno napomenuti da je ključ dobre dijagnoze uvijek u kvalitetnom razgovoru s liječnikom koji će pacijentu razlučiti što je potencijalna zdravstvena opasnost, a koje tegobe – ma koliko možda i bile neugodne – nisu alarmantne te se mogu kvalitetno sanirati. To je, uz ostale specijalizacije u medicini, cilj i sportske endokrinologije koju želimo afirmirati u Hrvatskoj.
