Školski nasilnici vjerojatno će kasnije u životu imati poslove s višim plaćama. Pokazalo je to novo istraživanje koje je u mnogima izazvalo ljutnju, možda najviše zbog onog da im se ne vrati ono što rade…
Sve se vraća, sve se plaća. Karma je – znaš već. Dobro se dobrim vraća. Sve su to poslovice i izreke i uvjerenja prema kojima nastojimo živjeti i koje nastojimo usaditi našoj djeci u svijest. A sve kako bismo i sebe i djecu potaknuli da činimo dobro, da ne činimo zlo, da ustrajemo u dobrim namjerama čak i kad nam je najteže. I ma koliko nas život uvjeravao nekad u suprotno, ne odustajemo od tog.
No, što napraviti kad crno na bijelom vidimo dokaz da… baš i nije tako? Što kad vidiš da nasilnicima život ne vrati tu pljusku koju su oni dali nekom drugom, nekom tvom? I dalje vjeruješ u dobro, ali osjećaš određenu dozu ljutnje. I to je u redu.
Istraživanje koje je ovih dana objavio britanski Institut za društvena i ekonomska istraživanja potaknulo je upravo to – ljutnju, pa čak i bijes u mnogima. To je istraživanje, naime, pokazalo da su djeca koja su pokazivala određene vrste problematičnog ponašanja u školi, uključujući ispade bijesa i zadirkivanje ili maltretiranje drugih, imala kasnije u životu, u svojim 40-ima, veće prihode od svojih poslova. I ne samo to, nego su također djeca s „problemima u ponašanju“ u školi također izjavila da su zadovoljnija svojim poslom.
Ovo je rečenica koja će samo napraviti stanku i zamijeniti sve one silne riječi koje ne smijemo napisati iz čiste pristojnosti.
S druge strane, djeca koja su se borila s uspostavljanjem i zadržavanjem pažnje i uspostavljanjem odnosa sa svojim kolegama iz razreda završila su na lošijim položajima na tržištu rada i bila su manje zadovoljna poslom i životom. Pored tog, s ovim lošijim rezultatima na tržištu rada bili su povezani i neuspjeh u izvršavanju zadataka i emocionalni problemi poput tjeskobe.
Dugogodišnja studija
U ovoj su studiji korišteni podatci iz britanske studije iz 1970. godine, za usporedbu širokog raspona ponašanja i vještina koje su prijavili učitelji u dobi od 10 i 16 godina, s obrazovnom razinom, primanjima, radnim vremenom i zanimanjem do dobi od 46 godina.
Društvene i emocionalne vještine identificirane kod djece školske dobi mogle bi pomoći u predviđanju raznih aspekata kasnijeg života, pokazalo je istraživanje. Studija je uzela u obzir socioekonomske detalje kao što su prihod obitelji, zaposlenost roditelja i obrazovni status.
Autori studije upozorili su nakon ovih rezultata da je nužno potrebno preispitati način na koji škole discipliniraju djecu.
„Moguće je da je ono što se često identificira kao agresivno ponašanje zapravo adaptivni odgovor na konkurentsko okruženje,“ kažu oni, te pojašnjavaju: „Umjesto pristupa kroz kazne, moglo bi se više usredotočiti na razumijevanje uzroka ometajućeg ponašanja, a učitelji bi mogli biti obučeni da prepoznaju strategije koje pomažu djeci da usmjere te tendencije na načine koji bolje odgovaraju prostoru škole.“
U studiji su korišteni podaci o gotovo 7000 ljudi rođenih 1970. godine čije je živote pratila britanska studija. Za tu su djecu korišteni podatci, odnosno izjave i mišljenja učitelja i profesora o njima. „Otkrili smo da su ona djeca za koju su učitelji smatrali da imaju problema s pažnjom, odnosima s vršnjacima i emocionalnom nestabilnošću u budućnosti zarađivala manje, kao što smo i očekivali, ali smo bili iznenađeni kada smo pronašli jaku vezu između agresivnog ponašanja u školi i viših primanja u školi. kasnijem životu,” rekla je prof. Emilia Del Bono, jedna od autorica studije.
Pa dobro, zašto?!
Jedna od teorija je da su učionice često mjesta u kojem vlada natjecateljska atmosfera, pa se neka djeca bolje, neka lošije prilagode kako bi pobijedila u tom natjecanju. Neka djeca to čine – agresijom, a zatim to prenesu na radno mjesto gdje se nastavljaju agresivno natjecati za najbolje plaćene poslove. „Možda bismo trebali preispitati disciplinu u školama i pomoći da se ova karakteristika kod djece kanalizira na pozitivniji način,” rekla je Del Bono.
Ipak, daljnja analiza pokazala je da su do 16. godine oni s problemima u ponašanju bili društveniji kao tinejdžeri te je bilo vjerojatnije da će pušiti i biti uhićeni u nekom trenutku života.
Ovi rezultati pokazuju jednu stvar, ali s druge strane je razum i činjenica da se ne očekuje da roditelji potiču djecu na loše ponašanje, naravno, kako bi kasnije više zarađivali. Ma koliko se to pokazalo nekad pogrešnim, važno je ustrajati u dobroti, te sankcionirati nasilništvo.
Ono što se studijom nije proučavalo, odnosno što se iz studije nije moglo doznati je jesu li djeca koja su bila agresivna, pokazivala jednako ili slično ponašanje i u odrasloj dobi.
