Važno je prepoznati razliku između vršnjačkog sukoba te bullyinga ili nasilja, znati da bullying ne utječe samo na žrtvu, nego i na počinitelja nasilja te promatrače te da je ključna prevencija i rana intervencija odraslih, piše psihologinja Mia Roje Đapić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
S djetetom je ključno graditi odnos povjerenja i sigurnosti od najranije dobi. To ne znači da dijete ne treba imati posljedice zbog svog ponašanja, no posljedice ponašanja ne smijemo brkati s nasiljem niti se usmjeravati samo na negativna ponašanja. Posljedica ponašanja je i pohvala, potkrepljenje, roditeljska pažnja koja se poklanja djetetu kad god se ponaša na način koji roditelji očekuju, kako smatraju da bi se dijete trebalo ponašati, sljedeći njihov primjer, u skladu s jasnim i nedvosmislenim pravilima. Kada dođe do nepoželjnih ponašanja, tada su posljedice također važne, ali bitno je da dijete ne izgubi ljubav i sigurnost roditelja ako je pogriješilo. Mogu mu se uskratiti određene povlastice, dati mu se prilika da popravi neku štetu koju je učinilo te se jasno pokazati što ubuduće može i treba drugačije.
Djeca koja odrastaju u odnosu s roditeljima na opisani način neće biti imuna na vršnjačko nasilje ili druge probleme koji se javljaju u toku odrastanja, ali to su djeca za koju je najveća šansa da će se obratiti i povjeriti roditeljima, kako bi zajedno radili na rješavanju problema koje dijete ne može riješiti samostalno, bilo da su žrtve ili počinitelji primjerice vršnjačkog nasilja.
To su djeca koja, kad se nađu u problemu, neće reći: „Imam problem/Pogriješio sam. Moram se pobrinuti da moji roditelji ne saznaju“, nego: „Imam problem/Pogriješio sam. Moram se obratiti svojim roditeljima“.
Odnos povjerenja i sigurnosti važan je kako bi se dijete povjerilo bez straha
Postoje neki znakovi bullyinga koji se mogu prepoznati, a uključuju bilo kakve nagle promjene u ponašanju i raspoloženju djeteta, strah od škole ili nekoga drugog mjesta, gubitak interesa i užitka u aktivnostima koje su prije veselile dijete, povlačenje u sebe, izoliranje od društva, pad uspjeha u školi… Slični znakovi mogu se pojaviti i kod djeteta počinitelja nasilja.
Istraživanja pokazuju da su djeca žrtve nasilja (bilo u obitelji, bilo od vršnjaka) u značajno većem riziku da postanu i počinitelji nasilja, a upravo ona imaju najviše teškoća mentalnog zdravlja. Opisani znakovi mogu biti znakovi i raznih drugih problema u toku odrastanja, ali i nekih adolescentnih faza. Roditelji ne mogu zauvijek imati kontrolu nad svim što se događa u životu djeteta kako bi ga štitili, niti bi to bilo prirodno. Upravo zbog toga odnos povjerenja i sigurnosti razvija se od najranije dobi, kako bi se dijete povjerilo bez straha onda kada je to potrebno. Važno je i da roditelji imaju kontinuiran odnos s djelatnicima u školi kako bi se na vrijeme izmijenile bitne informacije, a koje se ne tiču samo školskog uspjeha, „borbe“ za ocjene i bodove.
Informacije u školi: Roditelji trebaju razgovarati s učiteljima, ne samo zbog ocjena
Važno je pitati dijete, s iskrenim interesom, kako je umjesto samo koliko je dobilo iz testa. Iako će često odmahnuti rukom, posebno adolescenti, svako dijete treba interes i brigu roditelja. Kada nam dijete priča i povjerava svoje probleme, trebamo ga slušati i doživjeti ozbiljno. Mnogi odrasli teško podnose dječje suze i patnju, imaju potrebu brzo riješiti uzrok problema na način na koji oni misle da bi bilo najbolje, kako bi dijete bilo sretno. Tako znaju često reći: „Nemoj plakati, sve će biti OK. Samo ugasi mobitel ako te gnjave. Neka ti na jedno uho uđe, a na drugo izađe. Preosjetljiv/a si, sve primaš srcu. Moraš malo očvrsnuti. Oko čega se ti nerviraš, zamisli kako je meni s kreditima!“
Ništa od navedenog ne pomaže djetetu, dapače, stvara mu osjećaj srama i potiče dodatno povlačenje. A ako ne slušamo male probleme svoje djece, neće nam ih povjeriti ni jednog dana kad budu veliki. Najbolje je pustiti dijete da govori što se događa i kako mu je, da ga roditelji saslušaju i zagrle. Tek kada se dijete isplakalo ili na drugi način „izbacilo“ svoje emocije, može se prijeći na zajedničko traženje rješenja te biti spreman na to da ga neće uvijek biti istog trenutka. Primjerice, dijete može biti tužno jer nema prijatelje u novoj školi. Teško da će na kraju razgovora s roditeljima imati prijatelje, ali može imati sigurno mjesto, rame za plakanje, uho za slušanje, razumijevanje te neke ideje i podršku oko toga što dalje činiti. Djeci je to više nego dovoljno. Djeca uče najviše iz primjera svojih roditelja, a i empatija je nešto što se treba naučiti. Roditelji koji sustavno empatijski odgovaraju na emocije djeteta, umjesto da ih omalovažavaju ili čak budu nasilni prema djetetu kad mu je teško, imaju veće šanse za odgoj empatične djece, one koja ne samo da neće činiti bullying, nego će i kao „promatrači“, odnosno svjedoci nasilja, reagirati odgovorno te potražiti pomoć.
Važno je znati i da nije svaki vršnjački sukob bullying ili nasilje. Odrasli bi trebali pustiti djecu da svoje vršnjačke sukobe, koji su normalan dio odrastanja, rješavaju oslanjajući se na sebe i svoje resurse, eventualno uz vodstvo odraslih, što djecu uči strategijama rješavanja problema, komunikaciji, suočavanju s neugodnim emocijama i pruža im osjećaj vlastite kompetentnosti za daljnji život, nasuprot osjećaju bespomoćnosti i potpunom oslanjanju na vodstvo i upute drugih.
Razlika između sukoba i nasilja
Ono što najjasnije razlikuje vršnjačke sukobe i nasilje je odnos moći. Dok u uobičajenom sukobu obje strane imaju otprilike podjednaku moć (fizičku, statusnu…), u nasilju je jedna strana primjetno moćnija. Nadalje, vršnjački sukob obično ima neki konkretan razlog ili povod, primjerice sukob oko toga tko je na redu u nekoj igri, a time ima i rješenje. Nasilje nema konkretan uzrok koji može dovesti do rješenja, čini da se jedna strana osjeća loše, što ponekad samo po sebi postaje cilj. Konačno, razlika je u posljedicama. Dok je za vršnjačke sukobe uobičajeno da se razriješe, da se djeca već sutra normalno igraju i druže, da upadnu u sukob s nekim drugim i slično, dok su njihove emocije tuge i ljutnje kratke i prolazne, kod nasilja se jedna strana sustavno osjeća posramljeno, prestrašeno i usamljeno, što se značajno odražava na njeno funkcioniranje.
Kad se dijete povjeri o bullyingu, roditelji se često osjećaju uplašeno i ljuto. Za razgovor s djetetom o ovoj temi vrijede sva ista pravila kao i za razgovor o bilo kojem drugom problemu koja su ranije navedena, uz jednu iznimku - zaključak razgovora će biti da će se roditelji aktivno uključiti i zaštititi dijete od nasilja. Bitno se suzdržati od okrivljavanja djeteta, primjerice ako se radi o cyberbullyingu, ako dijete netko ucjenjuje objavom provokativne fotografije koju je uslikalo, ne otići u smjeru okrivljavanja djeteta za nasilje koje trpi. Iako je ono odgovorno za svoje ponašanje, za nasilje je uvijek kriv počinitelj nasilja. Dakle, kasniji razgovor o granicama i čuvanju svoje intime - svakako da, ali nakon što se dijete zaštiti od nasilja.
Ako se radi o elektroničkom nasilju, važno je prikupiti sve slike i poruke, ne brisati razgovore, nego ih sačuvati i predati policiji. U slučaju nasilja među djecom bitno je obavijestiti školu, ali i nadležni Centar za socijalnu skrb, ponekad i policiju (u slučaju nesigurnosti, dovoljno je Centar, koji će po potrebi proslijediti obavijest). Isto bih savjetovala roditeljima djeteta koje čini nasilje, kojem očito treba pomoć i podrška, što nije sramota. I djeca počinitelji su samo djeca, a istraživanja i klinička praksa pokazuju da je njihovo mentalno zdravlje često jednako ili čak i više narušeno od mentalnog zdravlja žrtava nasilja. Važno je jasno i aktivno djelovati odmah kad se pojavi nasilje, koliko god se banalno činilo, a ne kad jednom nasilje eskalira, kad od maloljetnog počinitelja dobijemo punoljetnog počinitelja puno ozbiljnijih oblika nasilja.
Nikome nije cilj okriviti roditelje ili djecu proglasiti psihički bolesnima
Škole i sve druge institucije, naravno, trebaju postupati po zakonu i protokolima u ovakvim situacijama te uključiti nadležne službe. Čini se da stalno izlaze novi protokoli i smjernice, no njih imamo već više od 20 godina - vrijeme je da se riječi pretoče u djela - svuda, stalno i sustavno. To se u praksi ponekad ne događa, no umjesto upiranja prstom u škole, svatko od nas može preuzeti odgovornost i reagirati. Ako vidi dijete koje pati, ima informaciju o tome, a nezadovoljan je odgovorom institucija, može im se obratiti više puta, kontaktirati njima nadležne institucije, inspekciju Ministarstva i tako dalje. Načina uvijek ima, iako je puno teže ako sve institucije zadužene za skrb i zaštitu djece ne djeluju koordinirano i sukladno pravilima. Roditeljima, i žrtava, i počinitelja nasilja treba pomoć i podrška svih nas stručnjaka te ne treba bježati od socijalnog radnika ili psihologa. Nikome nije cilj okriviti roditelje niti im oduzeti djecu, proglasiti njih ili njihovo dijete psihički bolesnima i slično, što se nažalost u javnosti zna tako prezentirati. Kao što nam treba pomoć kad nas boli noga, ruka ili trbuh, kao što roditelji trebaju smjernice kada dijete ima povišen šećer, tako nam treba pomoć kad nas boli duša i roditelji trebaju smjernice kako kada dijete ima „povišenu“ tugu ili ljutnju. Djeca koja najviše trebaju ljubav, često ju traže na najgore moguće načine, a nitko se s tim ne može ni ne treba nositi sam.
Znakove i posljedice imaju i počinitelji nasilja, ne samo žrtve
Najčešće posljedice za djecu žrtve su narušena slika o sebi, nedostatak samopouzdanja i samopoštovanja, osjećaj bespomoćnosti, intenzivna ljutnja i tuga, destruktivno i autodestruktivno ponašanje, odnosno samoozljeđivanje, suicidalnost, razna rizična ponašanja, zlouporaba psihoaktivnih tvari, anksioznost, depresivnost… Ove su posljedice posebno izražene ako je bullying dugotrajan i kroničan te ako dijete ne dobije pomoć od strane odraslih koji znaju za bullying, što uključuje roditelje, ali i stručnjake. Dijete se može dugo vremena povlačiti u sebe, a onda se „odjednom“ ubiti ili nauditi drugima pa medije preplave naslovi o „mirnom i dobro učeniku koji je poludio“ - to nikada nije odjednom i velika je odgovornost medija kako izvještavaju o takvim slučajevima, kako etiketiraju ili ne etiketiraju djecu (nasilnici, ludi, monstrumi…) te konačno koliko veličaju nasilje i postavljaju djeci nasilne heroje.
Djeca koja čine nasilje nisu nasilnici, oni su i dalje djeca, a ključna je uloga prevencije i rane intervencije. Nijedno dijete kojemu su zadovoljene emocionalne potrebe nije iz čista mira odlučilo biti nasilno i odjednom postalo bully. Kada uđemo dublje u pojedinu priču, jasno se može vidjeti da su znakovi postojali godinama ranije. Djetetu počinitelju nasilja može nedostajati ljubavi, pažnje, može biti i samo žrtva ili svjedok nasilja u obitelji ili negdje drugdje, može imati loše razvijene socijalne vještine i tako dalje. Dakle, osim sankcije za nasilno ponašanje, uvijek i bez iznimke moramo se zapitati što je u pozadini nasilnog ponašanja, koja je to potreba djeteta koja ostaje nezadovoljena pa ju ono nastoji zadovoljiti nasiljem te na koje druge načine ju možemo zadovoljiti. Nijedno dijete ne voli biti etiketirano kao „zločesto“ dijete i ako može zadobiti ljubav, pažnju i odobravanje na druge načine, birat će te druge načine. Zatvaranje očiju pred nasiljem među djecom jednako je pogubno i za djecu žrtve, i za djecu počinitelje, a često i za djecu promatrače, koja uče da je nasilje prihvatljivo ili čak poželjno.
Djeca žrtve obično su djeca koja su po nečemu drugačija, djeca koja su povučenija, koja nemaju izraženu socijalnu moć u skupini. Time su više ranjiva na bullying, a i češće su žrtve, no bullying se može dogoditi bilo kojem djetetu. Od vrlo rane dobi važno je razgovarati o nasilju te u slučaju pojave ikakvog nasilja odmah prekinuti druge aktivnosti te se posvetiti rješavanju problema nasilja - ne pro forma, nego zaista. Primjerice, zna se dogoditi da se u i slučaju teškog nasilja u školi djecu natjera da se ispričaju, rukuju, da se žrtvu ispituje pred počiniteljem, da se izbjegne uključivanje roditelja i/ili sustava socijalne skrbi, što je površno i prividno rješava problem, a u realitetu ga može samo produbiti jer djeca gube povjerenja u nas odrasle da ćemo im zaista pomoći. Istraživanja pokazuju da se to i događa, da primjerice manje od petine djece potraži pomoć nastavnika i stručnog suradnika u slučaju nasilja u školi, tako da je ključno raditi na povjerenju, ali i opravdavanju tog povjerenja.
Portal JoomBoos pokrenuo je antibullying kampanju s namjerom da potaknu mlade da budu pozitivna promjena u društvu. Više informacija o samom projektu možeš naći na micrositeu koji je centralno mjesto kampanje https://samojedna.24sata.hr/
