Ako dijete ima lošu sliku o sebi, važno je omogućiti mu da izrazi i prihvati misli i osjećaje koje ima o sebi sada. Dopusti djetetu da bude stručnjak za sebe. Pokaži mu primjerom kako može poštovati sebe i druge, a dijete će tako razvijati pozitivno mišljenje i osjećaje o sebi
Odrastanjem raste i djetetovo znanje i svijest o njemu samome. Dijete upoznaje sebe i postaje svjesno sebe kao zasebnog bića. Usporedo s tim ono razvija i određene osjećaje i stavove prema onome što saznaje. Znanje o sebi koje dijete ima, misli i osjećaji povezani s onim što o sebi zna, odnosno djetetov odnos prema sebi i svom postojanju zajedničkim imenom nazivamo pojam ili slika o sebi.
Dijete razvija sliku o sebi kroz odnose s drugima, od kojih su najvažniji oni s primarnim skrbnikom (najčešće roditeljima). Rane poruke koje dijete tako dobiva imaju veliki utjecaj na odnos i mišljenje koje će dijete imati o sebi.
Kada roditelji, a kasnije i drugi koji su u kontaktu s djetetom, prepoznaju njegove potrebe i primjereno na njih odgovaraju; kada ga vide, čuju, doživljavaju i shvaćaju ozbiljno; kada ga poštuju kao ljudsko biće, dijete razvija sigurnost i samopouzdanje, svjesno je svoje vlastite vrijednosti, osjeća se dobro i o sebi ima pozitivno mišljenje.
Prihvaćanje postojeće situacije
No ponekad, dijete će o sebi imati loše mišljenje. Vidjet će sebe kao ružno, glupo ili zločesto. Ponekad neće biti ni svjesno da loše misli o sebi i možda će to pokazivati na neki drugi način: bit će nesigurno, kritično prema sebi ili prema drugima, bojat će se isprobati nešto novo, biti će povučeno ili se pretjerano hvaliti. Možda će na mnoge druge načine privlačiti pozornost na sebe.
Dijete koje se osjeća loše u odnosu na sebe i koje ima loše mišljenje o sebi, ne osjeća i ne vidi sebe jasno. Ono je izgubilo svijest o sebi i nesvjesno je vlastite snage i vrijednosti.
Ponekad nam je vrlo jasan izvor djetetove loše slike o sebi, no često to i nije jednostavno utvrditi. Iako je nemoguće jednom riječju ili djelom u trenutku promijeniti sliku koju dijete ima o sebi, ipak je moguće učiniti nešto kako bi pomogli djetetu da se osjeća bolje i misli pozitivnije o sebi.
Prvi korak ka promjeni je prihvaćanje situacije onakve kakva ona trenutno jest. Stoga prije nego što dijete, kroz vlastito iskustvo i doživljaje (a ne kroz procjene i mišljenje drugih) ponovo počne učiti o sebi i upoznavati sebe kao vrijedno i jedinstveno biće, važno je omogućiti mu da izrazi i prihvati misli i osjećaje koje ima o sebi sada.
Na primjer, ako nam dijete kaže: "Glup sam, ništa mi u školi ne ide“, možemo mu reći: "Ispričaj mi više o tome kako ti u školi ništa ne ide…“ potičući ga tako da izrazi svoje misli i osjećaje, i pružajući mu priliku da zajedno s njim istražimo njegovo nezadovoljstvo. Kroz pričanje i dijeljenje misli i osjećaja dolazi do prihvaćanja situacije kakva je sada. U takvom istraživanju dijete će obično samo spoznati da možda i nije tako loše ili će pričajući, samo shvatiti u čemu je dobro, a što mu uistinu slabije ide.
Slušaj svoje dijete
Kada dijete izrazi svoje osjećaje i mišljenje o sebi važno je da mu ne proturječimo, već da prihvatimo njegov doživljaj sebe, koliko god on neugodan bio. Razuvjeravanje, iako često u dobroj namjeri, ima potpuno suprotan učinak. Njime odrasli ponovo pokazuju djetetu da ga ne razumiju i ne doživljavaju ozbiljno. Komentari poput "To nije istina“, "Nemoj se tako osjećati!“, "Zašto se tako osjećaš?“, " Moglo bi ti bolje ići u školi, samo da to želiš“ nikako nisu primjereni i ne pomažu djetetu.
Poruku koju dijete treba dobiti je da ga vidimo i da uistinu čujemo ono što nam govori kao i da ga prihvaćamo takvo kakvo jest. Prihvaćanje djetetovog svijeta, njegovih doživljaja, misli i emocija važan je dio razvijanja pozitivne slike o sebi. Slušajte dijete kada razgovarate s njim!
Odnosite se prema djetetu s poštovanjem, kao ravnopravnom i jednako važnom ljudskom biću. Provjerite kako razgovarate s njim, kakvu mu poruku šaljete, kako se odnosite prema njemu. Pogledajte situaciju dječjim očima! Razmislite i osjetite kako bi bilo vama da netko razgovara ili se odnosi prema vama tako kao što to vi činite. Biste li tako razgovarali i s prijateljem ili partnerom? Ako osjećate da bi bili zadovoljni načinom komunikacije i osjećali poštovanje i ravnopravnost (bez obzira govorite li nešto pozitivno ili izražavate svoje neslaganje i nezadovoljstvo), onda je to pravi način.
Dajte djetetu priliku da upozna sebe i svoj svijet, ono što osjeća iznutra, u svom tijelu, ono o čemu razmišlja. Potičite dijete da sluša sebe, svoje tijelo, da sudjeluje u odlukama koje se tiču njega te da bira i samostalno odlučuje (u okviru svojih razvojnih mogućnosti).
Pravo na različitost
Poštujte djetetove misli, osjećaje, doživljaje, njegove izbore i odluke. Ne govorite mu kako se treba osjećati ili kako treba razmišljati. Prihvatite djetetovu sliku i dajte mu pravo da ono misli i osjeća drugačije.
Na primjer, kada se dijete ljuti ili je tužno, razgovarajte s njim i o njemu (ako je dijete raspoloženo za razgovor). Ili jednostavno samo budite uz njega. Tada nemojte pričati o sebi, jer tako pažnju djeteta skrećete na sebe. Usmjerite dijete na njega samoga: "Vidim da si tužan/ljut. Reci mi kako je to... Ispričaj mi… Pokaži mi…“ Dajte mu vremena da proživi vlastito iskustvo i tako upozna sebe: kako se osjeća, što misli ili doživljava.
Ne koristite rečenice poput: "Dosta mi je toga da si tužan“, "I ja sam sada ljuta“, "Zamisli kako je meni…“, "Nemoj plakati jer i mene rastužuješ i bude mi teško“. Tako dijete ne može upoznati sebe, već jedino može zaključiti da nije u redu da bude onakvo kakvo trenutno je.
Ako želite podijeliti neko svoje iskustvo s djetetom ili ga podučiti konstruktivnijem načinu rješavanja problema i nošenja s nekom situacijom, pričekajte da dijete proživi situaciju i tek onda, uz njegovu dozvolu, podijelite s njim vaše iskustvo ili način rješavanja problema. No važno je da takav razgovor bude bez namjere da dijete mora misliti ili činiti ili se osjećati isto kao i vi, niti sada, a niti u budućnosti.
Često, ne samo u odnosu s djecom, želimo da drugi isto misle i osjećaju se kao i mi. Ili smatramo da znamo kako bi se drugi trebali osjećati u nekoj situaciji. To nije točno. Svatko ima svoje doživljaje i iskustvo i nitko nema pravo drugome govoriti što da misli i kako da se osjeća. Često nam je teško prihvatiti različitosti koje uistinu postoje. Ali svatko ima pravo na svoju različitost!
U razgovoru s djetetom koristite osobni jezik – govorite o sebi i iz sebe, ne kritizirajte i ne generalizirajte djetetovo ponašanje. Ako vam nešto smeta, recite točno koje ponašanje vam se ne sviđa, i nemojte govoriti djetetu da je zločesto, nemarno, neuredno ili bezobrazno. Umjesto "Ti si zločest!“ recite mu na primjer: "Voljela bih kada bi me slušao dok ti govorim.“ Budite konkretni i ako hvalite dijete.
Dopustite djetetu da ono samo bude stručnjak za sebe. Pokažite mu primjerom kako slijediti sebe, kako vjerovati sebi, svom doživljaju i iskustvu. Pokažite mu primjerom kako poštovati sebe i druge. Tako će dijete razvijati pozitivno mišljenje i osjećaje o sebi. Tako će se osjećati vrijedno upravo onakvo kakvo je i to zbog toga što je važno samim time što postoji!
