Fotografije djece sa školskih priredbi, vrtićkih aktivnosti i sportskih natjecanja svakodnevno se objavljuju na internetu. Ali koliko je to danas sigurno i možemo li aktivnosti i uspjehe djece predstaviti bez javnog izlaganja njihovih fotografija? Upravo o tome, ali i o rizicima koje donosi razvoj umjetne inteligencije te kreativnijim načinima predstavljanja rada škola, vrtića i sportskih klubova, piše Ela Sokol.
Fotografije školskih priredbi, vrtićkih aktivnosti i sportskih natjecanja već su godinama uobičajen dio internetskih stranica i društvenih mreža. No razvoj umjetne inteligencije promijenio je način na koji se javno dostupne fotografije mogu koristiti i zloupotrijebiti. Možemo li rad škola, vrtića i klubova predstavljati na drukčiji, kreativniji način, bez javnog izlaganja djece?
Početkom školske godine ili pri upisu djeteta u vrtić, sportski klub ili neku drugu aktivnost roditelji često dobivaju privolu za fotografiranje, snimanje i objavljivanje fotografija i videa djece. Mnogi je potpisuju gotovo rutinski. Uostalom, fotografije s izleta, školskih priredbi, kreativnih radionica i sportskih natjecanja već su godinama sastavni dio internetskih stranica i društvenih mreža organizacija koje rade s djecom.
Takve objave imaju razumljivu svrhu: škole žele predstaviti učeničke uspjehe, vrtići prikazati svakodnevne aktivnosti, a sportski klubovi podijeliti trenutke s treninga i natjecanja.
No dok je takva praksa ostala uglavnom ista, digitalno okruženje značajno se promijenilo. Danas se javno dostupne fotografije mogu preuzimati, obrađivati uz pomoć umjetne inteligencije i koristiti na načine koje prije samo nekoliko godina nismo mogli jednostavno zamisliti. Zato se nameće pitanje: je li u 2026. vrijeme da ponovno razmislimo o tome koliko dječjih fotografija zaista treba biti javno dostupno?
Zašto danas trebamo biti oprezniji?
O zloupotrebi fotografija učenika za stvaranje seksualiziranih lažnih prikaza izvještavalo se u više zemalja, a posebnu zabrinutost izaziva korištenje fotografija koje su javno objavile same škole.
U Ujedinjenom Kraljevstvu 2026. zabilježen je slučaj u kojem su počinitelji preuzeli fotografije učenika sa školske internetske stranice, pomoću umjetne inteligencije izradili seksualizirane lažne prikaze i pokušali ucijeniti školu. Australski eSafety Commissioner također je upozorio na zloupotrebe fotografija sa službenih školskih stranica i društvenih mreža.
No umjetna inteligencija nije jedini razlog za oprez.
Fotografije i videa mogu se preuzimati, prosljeđivati i koristiti bez znanja roditelja ili ustanove koja ih je objavila. Mogu završiti na drugim profilima, internetskim stranicama ili u digitalnim zbirkama podataka, uključujući one koje se koriste za razvoj AI sustava.
Jedna objava može otkriti i više informacija nego što se na prvi pogled čini. Fotografija s natjecanja uz ime djeteta i naziv kluba može otkriti njegov identitet, aktivnosti i mjesta na kojima redovito boravi. Povezivanjem više objava moguće je saznati dodatne pojedinosti o njegovoj svakodnevici.
Tu je i dugotrajan digitalni trag. Fotografije koje odrasli danas objavljuju mogu ostati dostupne godinama, pa dijete kasnije može zateći velik dio vlastitog odrastanja već javno dokumentiranim. Jednom kada sadržaj postane javno dostupan, više ne možemo potpuno kontrolirati njegovo daljnje korištenje. Brisanje izvorne objave ne znači nužno da su nestale sve njezine kopije.
Ne možemo unaprijed znati čije će fotografije završiti u pogrešnim rukama. Zato odluku o javnoj objavi ne bismo trebali temeljiti na pretpostavci da se takvo što neće dogoditi baš našem djetetu.
Ela Sokol, edukatorica za digitalnu dobrobit djece i roditelja
Štiti li emoji preko dječjeg lica njegov identitet?
Sve je češća praksa objavljivanja dječjih fotografija na kojima su lica prekrivena emojijima, naljepnicama ili drugim grafičkim elementima. Roditelji, škole, vrtići i klubovi na taj način pokušavaju zaštititi identitet djece, a istodobno podijeliti fotografije s aktivnosti i događanja.
Međutim, prekrivanje lica emojijem ne pruža potpunu zaštitu od mogućih zloupotreba.
Danas postoje AI alati koji mogu ukloniti grafičke elemente s fotografije i na njihovu mjestu generirati novo, uvjerljivo lice. Takav prikaz možda neće nuditi stvarno lice djeteta, ali fotografija i dalje može poslužiti za stvaranje manipuliranog sadržaja. Ako emoji prekriva samo dio lica, preostali vidljivi dijelovi mogu dodatno olakšati prepoznavanje osobe.
Dodatan je problem što se takav način zaštite često primjenjuje samo na fotografijama. Na jednoj objavi dječja lica mogu biti prekrivena emojijima, a već na sljedećoj, primjerice u videu s priredbe ili treninga, ista djeca mogu biti jasno vidljiva.
Za dosljedno zamagljivanje lica u videima potrebni su odgovarajući alati i vještine obrade snimki jer se djeca kreću, okreću i mijenjaju položaj. Ako se lice ne prati pravilno, može ostati vidljivo u pojedinim kadrovima. Zato emoji ne bi trebalo promatrati kao jamstvo zaštite dječjeg identiteta. Umjesto oslanjanja isključivo na naknadno prekrivanje lica, korisnije je već pri snimanju razmišljati o tome kako prikazati aktivnost bez javnog izlaganja djece.
Mogućnosti je mnogo više nego što se na prvi pogled čini.
Kako bi izgledali profili vrtića i škola kada bi u prvom planu bili njihovi djelatnici?
Društvene mreže mogu biti koristan prostor za predstavljanje rada škola i vrtića, ali i za dijeljenje znanja i iskustava ljudi koji svakodnevno rade s djecom.
Zamislimo profil dječjeg vrtića na kojem odgojitelji jednom tjedno predstavljaju kreativnu aktivnost koju roditelji mogu isprobati kod kuće. Mogu pokazati kako napraviti jednostavnu igračku od kartonskih kutija, pripremiti mali znanstveni pokus ili osmisliti igru koja potiče razvoj fine motorike. Takvai videa ne zahtijevaju snimanje djece. Odgojitelj može sam demonstrirati aktivnost, pokazati potrebne materijale i objasniti kako je prilagoditi različitim uzrastima.
Još zanimljiviji sadržaji mogli bi nastati iz stvarnih pitanja s kojima se odgojitelji susreću u svakodnevnom radu. Primjerice, kako pomoći djetetu koje se teško odvaja od roditelja pri dolasku u vrtić? Što učiniti kada dijete odbija sudjelovati u zajedničkoj igri? Kako poticati samostalnost pri odijevanju ili pospremanju igračaka?
Umjesto snimanja konkretnih dječjih reakcija, odgojitelji bi mogli objasniti kako pristupaju takvim situacijama i ponuditi roditeljima ideje koje mogu primijeniti kod kuće.
Vrtićki profil tako ne bi služio samo prikazivanju svakodnevnih aktivnosti, nego bi mogao postati vrijedan izvor stručnih i praktičnih savjeta za roditelje.
Učitelji, pedagozi i psiholozi imaju mnogo toga za podijeliti
Sličan pristup mogu primijeniti i škole. Učitelji mogu snimati kratka edukativna videa, predstavljati zanimljive pokuse ili pokazivati jednostavne načine na koje roditelji mogu pomoći djeci u učenju.
Primjerice, učitelj matematike može predstaviti tri igre kojima djeca vježbaju računanje bez radnih listova, a učitelj prirode i društva pokazati pokus koji se može izvesti s nekoliko svakodnevnih predmeta.
Školski pedagozi i psiholozi mogli bi govoriti o temama koje roditelje često zanimaju: kako razvijati radne navike, pomoći djetetu koje ima tremu prije ispita, poticati samostalnost ili razgovarati o sukobima među vršnjacima. Zanimljiv format bili bi i kratki razgovori ili podcasti sa školskim djelatnicima. Jedna epizoda mogla bi biti posvećena polasku u prvi razred, druga odnosima među učenicima, a treća organizaciji učenja kod kuće. Roditelji bi unaprijed mogli slati pitanja, a stručni suradnici odgovarati na ona koja se najčešće ponavljaju.
Škole bi također mogle predstavljati svoje projekte kroz proces nastanka. Učenici mogu izraditi maketu, pripremiti znanstveni pokus ili snimiti kratki video u kojem se vide samo njihove ruke tijekom rada. Uz prikaz gotovog projekta može se objasniti što su učenici istraživali, koje su probleme rješavali i što su pritom naučili.
Takvi sadržaji pokazuju kvalitetu rada škole, ali i roditeljima pružaju ideje i znanja koja mogu koristiti u svakodnevnom životu.
Djeca mogu stvarati sadržaj, a da sama ne budu sadržaj
Jedna od zanimljivijih mogućnosti jest uključivanje djece u osmišljavanje objava, ali ne nužno i u njihovo javno prikazivanje. Učenici mogu pisati scenarije, osmišljavati pitanja za intervjue, snimati kadrove, montirati videozapise, izrađivati ilustracije ili pripremati grafike. Primjerice, školska medijska skupina može pripremiti intervju s ravnateljem, učiteljem ili školskim knjižničarom. Učenici osmišljavaju pitanja, organiziraju snimanje i uređuju video, dok se pred kamerom pojavljuje samo odrasla osoba.
Mogu izraditi i kratki dokumentarni video o povijesti škole, predstaviti zanimljivu knjigu kroz animaciju ili prikazati kako nastaje školska predstava, od izrade scenografije do pripreme kostima.
Takvim pristupom djeca dobivaju priliku razvijati kreativnost, medijsku pismenost, komunikacijske i tehničke vještine, a bez potrebe da njihov identitet bude javno dostupan. Važno je pritom planirati sadržaj tako da se djecu ne može identificirati ni putem glasa, imena, radova s osobnim podacima ili drugih prepoznatljivih detalja.
A što je sa sportskim klubovima i drugim izvanškolskim aktivnostima?
Sportski klubovi imaju posebno velik potencijal za stvaranje zanimljivih i motivirajućih sadržaja bez javnog prikazivanja djece. Zamislimo kratki video nogometnog trenera koji se obraća svojoj ekipi. Govori o važnosti zajedništva, odgovornosti i tome kako se nositi s porazom. Kamera je usmjerena samo na njega.
Takav video može biti iznimno motivirajući. Prenosi emociju, pokazuje odnos trenera prema sportu i vrijednosti koje želi razvijati kod mladih sportaša. Za to nije nužno prikazati nijedno dječje lice, a kadar se može organizirati i tako da djeca uopće ne budu vidljiva.
Osim motivacijskih govora, treneri bi mogli predstaviti kako izgleda priprema jednog treninga, objasniti zašto se određene vježbe izvode ili pokazati nekoliko jednostavnih aktivnosti koje djeca mogu samostalno vježbati kod kuće. Jedna serija videa mogla bi se baviti pitanjima roditelja: Kako pomoći djetetu nakon izgubljene utakmice? Je li važniji rezultat ili napredak? Kako prepoznati kada je dijete izgubilo motivaciju i što tada učiniti? Druga bi mogla prikazivati ono što roditelji inače ne vide: kako trener planira trening, bira vježbe, priprema opremu ili analizira utakmicu.
Malo humora može profil učiniti još zanimljivijim
Djeca bi mogla osmišljavati i zabavne izazove za svoje trenere. Primjerice, pripremiti kviz u kojem trener pokušava pogoditi značenje izraza koje koriste mlađe generacije, izazvati ga da prepozna sportsku opremu zatvorenih očiju ili mu postaviti deset brzih pitanja o sportu i klubu. Mogu osmisliti i intervju u kojem trener odgovara na pitanja koja inače ne dobiva: Koja mu je bila najveća sportska pogreška? Je li ikada želio odustati? Što bi savjetovao sebi kada je imao deset godina?
Takve objave mogu biti zabavne, spontane i osobne, bez potrebe da djeca budu pred kamerom.
Vlog s natjecanja bez prikazivanja natjecatelja
Zanimljiv format mogao bi biti i kratki vlog s natjecanja koji su osmislila i montirala sama djeca. Video može prikazivati pripremu opreme, putovanje kroz kadrove krajolika, dolazak na teren, detalje sportskog prostora, rezultat utakmice i završni komentar trenera. Djeca mogu sudjelovati u snimanju i montaži, pripremiti tekst naracije ili osmisliti način na koji će priča biti ispričana. Ako se želi izbjeći njihova glasovna prepoznatljivost, naraciju može izgovoriti odrasla osoba ili je moguće koristiti tekst na ekranu.
Takav format može biti prilika da djeca razvijaju kreativnost i nauče osnove snimanja, montaže i pripovijedanja, dok javni sadržaj predstavlja aktivnosti i atmosferu kluba.
Možda je vrijeme da spojimo znanje odraslih i kreativnost djece
Društvene mreže škola, vrtića i klubova mogu postati prostor u kojem se znanje i iskustvo učitelja, odgojitelja, pedagoga, psihologa i trenera povezuju s dječjom kreativnošću te digitalnim i tehničkim vještinama.
Djeca mogu sudjelovati u osmišljavanju sadržaja, pisanju scenarija, snimanju, montaži i drugim kreativnim zadacima, dok su djelatnici, aktivnosti, postignuća i rezultati u prvom planu objava.
Na taj način učenici i polaznici ne gube priliku sudjelovati u predstavljanju svoje škole ili kluba. Naprotiv, dobivaju mogućnost učiti kako nastaje digitalni sadržaj, po čemu prepoznati kvalitetan i koristan sadržaj te kako ga stvarati odgovorno.
Preispitivanje dosadašnje prakse ne treba biti potaknuto strahom, već razumijevanjem novih digitalnih rizika. Umjesto stvaranja panike ili odustajanja od dijeljenja aktivnosti i postignuća, promjene u digitalnom okruženju možemo iskoristiti kao priliku za osmišljavanje zanimljivijih, edukativnijih i kreativnijih sadržaja koji ne zahtijevaju javno izlaganje djece.