Muškarac iz malog mjesta na Jadranu kaže kako mu je to bio najgori Božić u životu. Njegova žena je odlučila otići svojem ljubavniku. Nije marila ni za djecu koja su plakala
Kaže kako nikada u životu neće zaboraviti taj dan, a svako približavanje Božića u njemu stvara osjećaj nelagode i nemira. Muškarac iz malog mjesta na Jadranu ostao je sam s troje male djece na sam Božić prije dvije godine. Žena ga je ostavila i otišla kod svojeg mlađeg ljubavnika. Nisu je previše dirnule ni suze njihove djece - kćeri starih sedam i pet godina te sina od dvije.
Ovo je njegova ispovijest:
I djeca i ja bili smo veseli tog božićnog jutra. Oni su jurili pogledati što ih čeka ispod jelke, a ja sam jurio za njima pazeći da ne padnu niz stepenice. U dnevnoj sobi dočekala nas je moja žena. Sjedila je na kauču u kaputu. Pokraj nje su bila dva kofera. Zbunjeno smo svi zajedno stajali i gledali se.
Najstarija kćer je pitala: "Mama, kuda idemo? Pa još nismo otvorili poklone.". Žena joj ništa nije odgovorila već se ustala i pozvala me u kuhinju. Rekla mi je da ona više ne može živjeti tako, kako je oduvijek znala da nije majčinski tip te da odlazi. Pitao sam je kamo, a ona je bez puno okolišanja rekla da ima ljubavnika šest godina mlađeg, da to traje skoro godinu dana i da je odlučila živjeti s njim.
Bio sam toliko šokiran da sam ostao bez teksta. Ona se okrenula, uzela stvari o otišla. Djeca su plakala, iako im nije bilo sasvim jasno što se događa. Osjetili su tu užasnu atmosferu u zraku. Najmlađi sin ju je zagrlio oko nogu, a ona ga je samo hladno odgurnula i izašla.
Djeca su još dugo plakala nakon njezinog odlaska. Postavljali su mi mnoštvo pitanja, a ja se ni danas ne sjećam što sam im odgovarao. Osjećao sam se kao da je sve oko mene nestalo. Kao da je nastupila neka čudna bjelina. Do mene su dopirali dječji glasovi i njihov plač, ali kao da nisam bio zaista tamo.
Sjedio sam satima na podu, djeca su bila oko mene u tišini. Vladala je neopisiva tuga. Izvana smo čuli susjede kako se vesele, pjevaju, smiju se... Nama je taj Božić bio najgori dan u životu. Što reći djeci kad se razvodite?
Nakon nekoliko dana počeli smo polako dolaziti sebi. Moja punica je čula što se dogodilo i odmah dojurila. Pomagala je šutke oko djece i samo tu i tamo promrmljala kako joj je kći "bezosjećajna ku..a". Darovi su stajali ispod jelke danima. Čak ni djeca nisu imala volje otvarati ih.
Evo, prošlo je skoro dvije godine od tada. Djeca su prihvatila činjenicu da majku vide rijetko i da se ne mogu osloniti na ono što im ona obeća. Ponovno se vesele blagdanima. Prošle godine smo za Božić otputovali kod rođaka u Austriju, a ove smo odlučili ostati doma. Ipak, svako približavanje ovog blagdana u meni stvara osjećaj nelagode i nemira.
Moja žena (sad već bivša) otišla je od svojeg ljubavnika. Zapravo, čuo sam kako ju je izbacio iz kuće jer je pronašao drugu. Pokušala se vratiti nama, ali sam je zaustavio u startu. Nisu me zanimale njezine isprike i pokušaji pravdanja. Djecu može viđati, ipak im je majka, ali ništa više od toga.
Ako je mama zlostavljala djecu, hoće li otac dobiti skrbništvo?
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7Mama dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7Mama te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.