Knjiga "Kako je mama tražila istinu" je topla i iskrena priča o majčinstvu koja će mnoge mame zasigurno zaintrigirati već i samim naslovom, a mi smo razgovarali s njezinom autoricom, Brunom Bajić.
"Kako je mama tražila istinu" otvara važne teme svjesnog roditeljstva i osobnog razvoja, ukazujući na nužnost samospoznaje i prihvaćanja uloga koje nam život donosi. Autorica Bruna Bajić kroz knjigu priča o krhkom, ali odlučnom procesu u kojem je, misleći da zna puno o životu, shvatila da će morati učiti ispočetka – kroz svoje dijete. Knjiga pruža podršku svim roditeljima, osobito majkama, kroz njihovo emocionalno putovanje, prepoznajući kako roditeljstvo nije ono što nam prikazuju reklame i društvene mreže, već autentično i individualno iskustvo.
Ova knjiga donosi toplu i iskrenu priču o majčinstvu, kroz koju autorica istražuje svoje emocionalno putovanje u prve tri godine roditeljstva. Knjiga je introspektivan prikaz transformacije iz uloge filmske redateljice i spisateljice u majku koja se suočava s novim izazovima, redefiniranjem vlastitih snaga i prihvaćanjem jedinstvenog puta roditeljstva.
1. Što vas je inspiriralo da napišete knjigu o prvim godinama majčinstva? Postoji li neki trenutak koji je bio ključan za tu odluku?
Mislim da je ključni trenutak bio jednoga lijepoga dana u nizu sličnih u kojima sam osjećala da ničim i nikome ne mogu objasniti kako se osjećam, a da mi pritom ne dođe niz savjeta poput ''ajde šta bi da imaš troje, ajde neš' ti proći će to, falit će ti kad narastu, lezi i spavaj kad dijete spava'' i tome slični. Savjeti takve prirode sa svih strana u meni su budili strašnu tjeskobu i u tom nekom trenutku sam shvatila: ovo je sve jedan živi zid. Kako da izrazim svoje emocije, koje su prolazne, pune amplituda u svim smjerovima, a da ne slušam savjete koji me tjeraju u nižu frekvenciju mojih emocija i moga bića? Kako da me samo netko čuje i shvati da već sutra uistinu možda neće biti tako, ali danas je?
Kako da objasnim nekome da sam trenutno najsretnija osoba na svijetu, najzahvalnija, ali da i dalje postoji dijelovi mene koji traže da ih se čuje, vidi, prizna?
U knjizi na samom početku stoji:
„Kad sam ušla u ulogu života koji je donio život, znala sam da nisam jedina na ovom svijetu, ali ono što sam kroz iskustvo saznala jest kako postoji puno dimenzija žene i roditeljstva o kojima nitko ne priča, o kojima nije popularno pričati, štoviše, ako se i priča, smatra se neprimjerenima, jer svaka majka mora biti kao s Pampers reklame. To sam shvatila tek kada sam dobila svoje dijete i pokušala podijeliti svoje osjećaje s okolinom. Zid. Ali taj zid, ja sam zamijenila praznim papirom koji čuje i ono što ne izgovorim“.
Mislim da ljudi ne shvaćaju nerijetko da mame u istom trenutku žongliraju i svoje poslove, strasti, nesigurnosti, kućanstvo, obaveze, konstantne stimulacije, osobne nesigurnosti, kronični nedostatak vremena, umor.
Dijete je najdivniji dio priče. Tu su hormoni, strahovi, perfekcionizam, a s druge strane veselje, ljubav i osjećaj ispunjenosti kakav nikada prije nisam osjetila.
Pomiriti te potpuno suprotne emocije koje nastaju u isto vrijeme traži vrijeme i viđenost. To sam ja dobila ovom knjigom. Pravo na svoj način na sve što je bilo i što dolazi.
2. Knjiga se bavi temama svjesnog roditeljstva i samospoznaje. Što za vas znači "svjesno roditeljstvo"?
Svjesno roditeljstvo je kapacitet čovjeka da ostane svjestan dinamike odnosa sa sobom, okolinom i vlastitim djetetom, vlastite odgovornosti, osobnih slabosti i snaga i projekcija i emocija koje se kroz roditeljstvo mogu podići.
Svjesno roditeljstvo znači ne ulupiti vlastite ambicije u svoje dijete i tjerati ga u smjeru vlastitih neostvarenih snova, svjesno roditeljstvo znači iz dana u dan se podsjećati da ''naša djeca, nisu naša djeca''. Svjesno roditeljstvo je okretanje svijesti unutar sebe, kako bismo se upoznali, proširili, preispitali, učili i rasli kroz tu predivnu ulogu u onim smjerovima koji su bezbolni, ali i onima koji bole i traže duboko zadiranje u naše zaboravljene ili potisnute dijelove.
Svjesno roditeljstvo znači prigrliti vlastito unutrašnje dijete i dozvoliti mu da oplače i otpusti malene dijelove sebe, kako bi se mogli pojavljivati kompletniji kao roditelji u ulozi učitelja i promatrača.
Svjesno roditeljstvo je uistinu kompleksan spektar velikih činova ljubavi prema sebi i prema djetetu.
To su oni trenutci kada preuzimamo kompletnu odgovornost nad roditeljstvom, nad interpersonalnim mostom koji se gradi i čiji temelji se postavljaju u prvim godinama života. Smiješno mi je kad čujem ono „reci mu ima da te posluša“. Najveća zabluda. Kao roditelj, shvatila sam da ta misao izrečena ispravno glasi ''pokaži mu, govori mu, budi dosljedan i naučit će.''. Shvatiti kao roditelj da se poslušna djeca odgajaju kaznama i nagradama, a samosvjesna djeca strpljenjem i primjerom.
Naučiti postaviti zdrave granice i steći zdrav osjećaj sebe, kako bi dijete imalo uzor i učitelja, ponavljam kroz misli, riječi i dijela- koje u roditelju trebaju nastojati govoriti isto. Naučiti regulirati svoje tantrume, prije nego što dječje nazovemo „razmaženošću“.
Dakle svjesno roditeljstvo nije odluka o stilu odgoja, već odluka o bezuvjetnoj svijesti o vlastitom utjecaju na dijete kroz samorazvoj i introspekciju.
3. Pišete da majčinstvo nije uvijek onakvo kakvim ga prikazuju društvene mreže i reklame. Koje su najveće zablude o roditeljstvu koje ste vi sami razbili kroz ovo iskustvo?
Prije svega, rekla bih da moramo napustiti koncept da pričanje o dinamici nečijeg života znači nezadovoljstvo životom. Dakle, ono što sam shvatila da što izgledate zadovoljniji, ljudi vas manje ozbiljno shvaćaju, kao da time gubite pravo na postojanje van tog zadovoljstva. Nije poanta da čovjek dodirne dno, pa da se onda pojave oko njega oni koji pokazuju suosjećanje. Generalno zadovoljstvo životom nikoga ne lišava napretka, rasta, prepreka i izazova. Osobno se osjećam zahvalno do te mjere da sam nekada u stanju plakati od ljepote. Ponekad sjednem, popijem jednu kavu dok gledam u more, pročitam nekoliko strana knjige i u meni se zahvalnost kovitla nevjerojatnom snagom, bez da izgovorim riječ „hvala ti“. Ponekad legnem u krevet premorena i u 1h ujutro uhvatim stopalo svog dječaka i ljubim ga bez prestanka dok ne utonem u san- zahvalna, zahvalna, zahvalna do neslućenih razmjera.
S druge strane, to ne znači da taj isti dan nisam osjetila i frustraciju i nervozu i strah i sumnju u sebe, ljutnju, sve ljudske emocije. Obilježavanju li me one kao nervoznu, frustriranu? Moram li požuriti iz tih emocija jer „nisu primjerene“? Ne moram. I to je ono što sam razbila. Razbila sam iluziju o tome da moram tražiti opravdanje za i jednu svoju emociju i isto želim naučiti i svoje dijete.
Konstanta represija na naša prirodna stanja i emocionalne amplitude produžuje period oporavka ne samo majki nakon poroda ili majki općenito, već žena, ali i svih ljudi.
Jako se malo priča o činjenici da Majka, ukoliko žena shvati tu ulogu u svojoj punini, dolazi sa ogromnom investicijom sebe u taj odnos i obiteljsku dinamiku. Mama je ta koja uvijek mora biti tu i zato se ponekad pitam zašto se tako malo priča o tome kako je Mama? Majke su temelj zdravog društva i odavno su „napuštene“. Napuštanjem ženske energije, koja predstavlja mirnoću, svjesnost, prijemčivost i pretvarajući je u strah i preživljavanje, narušavamo nebrojeno puno energetskih dinamika i sve se to već zrcali na svijetu oko nas.
Svijet se promijenio i nikako i ni na koji način dugoročno neće biti održivo zanemarivati ovo pitanje.
4. Knjiga je dio većeg projekta s ciljem ohrabrivanja majki na otvoreni dijalog. Kakvu promjenu želite postići ovim projektom?
Želja mi je da se otvoreno priča o apsolutno svemu. Nije važno koliko smo različiti u percepciji majčinstva, izazovima, životnim okolnostima. Želja mi je stvoriti jednu zajednicu gdje svako „osjećam se“ ima svoju vrijednost. Gdje se tuđe „osjećam se…“ ne uspoređuje sa vlastitim „osjećam se..“, već se uzajamno osluškuju i pomažu ili samo osluškuju. Uistinu ne mogu nabrojati koliko puta od kada se rodio moj dječak Leni, koliko je puta bilo potrebno samo da netko kaže „tu sam“. Ima trenutaka kad jednostavno majčinstvo traži podršku. Apsolutna je istina da čovjek puno dobije i kada izostane toga. Dobije se snaga, otpornost, odrastanje, ali ne za svakoga. Svakodnevno svjedočim ženama koje nose 4 stupa roditeljstva na svojim leđima i vidim kakve sve oblike strahova nose. A strahovi su nasljedstvo našoj djeci. Želim da ova tema dobije svoje zasluženo mjesto. Već sada veliki broj žena odlučuje ne ulaziti u roditeljstvo jer dolaze generacije koje su nikle uz majke koje su morale svoja leđa podviti svima. Jer svijet više ne izgleda za djecu baš sigurno mjesto. Majke su ogroman adut budućnosti i treba ih se početi tako tretirati.
5. Kako je dijeljenje rođendana s vašim sinom Lenijem utjecalo na vašu povezanost i na vašu percepciju majčinstva?
Mislim da sam se rodila u isto vrijeme kad i on po drugi put, osim što smo simbolično rođeni na isti dan. Meni je tema roditeljstva uvijek bila velika tema. I kada sam bila nečija kćer i danas kada sam nečija majka. Uvijek sam osjećala ogromno poštovanje prema toj ulozi i bojala se jednog dana kada dođem u ulogu majke hoću li joj biti dorasla. Kada se rodio Leni, 07.09.2020., u isto vrijeme se sjećam stizale su čestitke i za rođendan i za rođenje. Sjećam se kad sam ga vidjela na prsima prvi put i rekla „tu si“. To zvuči tako glupo izvađeno iz konteksta. Ali to „tu si“ u meni je bila čarolija života. Do jučer sam ga zamišljala, a danas ga vidim. Malenog i tvrdoglavog, vidim ga prvi put, a osjećaj je kao da se ne mogu sjetiti života prije njega. Jako čudne stvari su mi se dogodile sa memorijom nakon poroda- neke stvari su se jednostavno izbrisale.
Osjetila sam se sama tako malenom, a s druge strane nikad voljnijom odrasti. Uistinu nisam mogla niti sanjati do koje mjere je moguće transformirati se kroz proces trudnoće i rađanja. Na staničnoj razini neke stvari od tada za mene više jednostavno nisu iste.
Kada sam dobila svoje dijete, po prvi put sam shvatila da u obitelji treba postojati jasna „hijerarhija“ u smislu svijesti o tome da kao roditelj u nijednom trenutku ne treba odgovornost za ponašanja tražiti u malom djetetu i onome što on radi, već graditi vlastiti kapacitet da vodiš tu obiteljsku konstelaciju svojim primjerom, zrelošću i dorastajući svaki dan iznova situacijama i promjenama koje odrastanje donosi. Jasno je da su tu genetski faktori, društvo. Ali dobar temelj, sretan dom i nasmijanu majku koja je sposobna osjetiti sebe i to malo biće, ni jedno dijete neće zaboraviti ako takvu osnovu dobije kao kompas. I to ne mislim neće zaboraviti u onom smislu da je se melankolično sjeća, već u onom smislu da takvo ozračje nosi u svijet i u svoj budući život. Njihov zadatak nije da se osvrću za nama, već da nas nose integrirano kao neki sustav zdravog osjećaja sebe kroz majku koja je namirena, a ne namiruje se na vlastitom djetetu. To su vrlo suptilne nijanse, kakvih je roditeljstvo puno. Primjerice, nije isto reći „tužna sam zbog tebe, plakat ću“ ili „tvoje ponašanje me rastužilo, šta ti osjećaš u svom srcu ili u svom tijelu?“ Zvuči slično, ali nema veze jedno s drugim. Jedno oduzima pravo na sebe i ulazi u područje manipulacije emocijama, a drugo preispituje ponašanje, a ne pravo na osjećaj iza ponašanja i otvara prostor za empatiju koje danas kronično nedostaje. I tako te nijanse na kraju čine razliku.
I za kraj, ono što sam najviše naučila s njim jest biti Tu i Sada. Oni ne ostavljaju puno prostora za prije i poslije. I taj smijeh koji dolazi iz dubine duše- s njim mi je tako lako dosegnuti. Jednim zagrljajem u stanju je istopiti se sav umor. To je neka energetska veza koju je teško opisati riječima.
6. Što biste poručili majkama koje se osjećaju preplavljeno u svojim prvim godinama roditeljstva? Kako ste se vi nosili s takvim trenucima?
Osjećala sam se jako usamljenom. Leni i ja smo jako puno vremena bili sami i zbog prirode posla Lenijevog tate i zbog obiteljskih okolnosti gdje su svi bili okupirani svojim periodima života. Sjećam se dana kada bi se budio u 5h ujutro, a išao spavati u 20h navečer. Cijeli dan je bio u pogonu i i dalje to dijete ne bi znalo za umor. Ja bih padala s nogu više puta dnevno, ali jednostavno nema izbora. Šta god bilo nema izbora - moraš se pojaviti onda kada te dijete treba. Nema PMS-a, nema gladi, nema žeđi, nema tebe na neki način. A opet ima te više nego ikada. Jako kontradiktoran osjećaj duboke sreće i totalne usamljenosti. Naravno, što je više pomagača, mama ima više vremena da osjeti i sebe, ali nerijetko su situacije slične ovoj koju spominjem. Sjećam se dana kada bih kuhala ručak, sa ogromnom temperaturom i Lenijem na rukama i kako bih u sebi razmišljala ''da bar ima netko sada da meni donese juhicu''. Ali nema. Nema spavanja kad ti se spava, nema viroza, nema. Ima umora, ima temperatura, ali primarno- tebe mora biti za nekog drugu, unatoč svemu.
Sada Leni ima 4 godine i to je potpuno druga priča. Ja sam neka druga žena. On je dječak nad kojim zastanem i zapitam se - što li sam ja tako dobro napravila da je došao od svih mama na svijetu baš k meni na put.
Neizmjerno sam zahvalna na njemu, jer smatram da sam prije njega ogromnim dijelom i sama bila dijete. Danas su ostali ti zaigrani dijelovi mene, ali osjećam se uistinu ženom u smislu zaštite, ljubavi, vizije, strasti i hrabrosti. Sve zahvaljujući iskustvu roditeljstva.
Mislim da postoji ta jedna rečenica koja je meni promijenila svijest i koju sam čula u predavanju Tomislava Kuljiša kada sam tek upisala Rani razvoj. Kaže: mama mora biti dobro, da bi bila dobra.
Ta me je rečenica zarotirala. Promislila sam, koliko ja mama znam da su dobro? Rekla bih skoro da ne znam nijednu. A koliko ih se trudi biti dobra? Dobra - dokle i odakle? Jer sve što dajemo, a ne puni se opet, odlazi u nepovrat.
Poručila bih im baš to - svaki dan se zapitati kako sam. I onda sljedeće pitanje - kako mogu biti bolje? Ne bolja. Bolje. Ova knjiga je tu baš zato. Da pruži prostor u kojem se, neovisno o iskustvu, svi čujemo na temelju zakona koji su snažni poput gravitacijskog. Samo mama koja je dobro, može davati, a da ostane kompletno ljudsko biće u davanju svog dobra.
Jako dobro je to obradio film „Pusti“, nedavno sam ga pogledala na ''Netflixu'', mislim da je švedski film, ako se dobro sjećam. Topla preporuka.
7. Na koji način majke mogu podržati same sebe u tom "krhkom, ali odlučnom procesu" o kojem pišete? Postoji li neka praksa ili savjet koji vam je posebno pomogao?
Osobno sam čim sam rodila dijete upisala studij za Osobni razvoj nakon što sam poslušala spontano jedno predavanje Tomislava Kuljiša koje sam gore spomenula. Rani razvoj sam upisala još prije rođenja, jer sam htjela bolje shvatiti svoje odrastanje, svoje provalije kako bih poravnala teren i krenula u roditeljstvo sa što svjesnijeg mjesta. Smatram da nekada ne možemo preskočiti iskustva po putu- dočekaju nas spremne ili nespremne. Nakon što žena rodi, život se nastavlja i nerijetko žena od pažene trudnice (ako je to bila) postane- samo jedna mama. Meni je pomoglo to što sam nastavila umjesto sna- morala sam birati- razvijati svoje strasti, baviti se onim što volim, iz tišine svoga doma. U sitnim trenutcima koje tako malo dijete dozvoli nastala je i ova knjiga. Kretanje, trening, nešto što osobu veseli, rutina, sve to pomaže da se zadrži sebe dok se slažu neki drugi sada važniji prioriteti.
Moj dječak je tek sa 4 godine krenuo u vrtić na nekoliko sati, tako da smo uistinu prve 3 pune bili upućeni apsolutno jedno na drugo. Svi su životi različiti i temperamentni i okolnosti, ali ono što sam sigurna- bitno je po putu nastojati ne izgubiti sebe. Sve je u životu promjenjivo i svi su odnosi podložni transformaciji do raspadanja, ali roditeljstvo je nešto što je spona koja je neraskidiva. Onaj tko je prema tome potpuno hladnokrvan, moguće još ne osvještava da mi doslovno prvih godina držimo nečiji život u rukama, a kasnije osim doslovno, to radimo i na puno suptilnih načina.
A za to treba imati zdravu svijest i osjećaj odgovornosti.
8. Uz sve svoje profesionalne obveze, aktivno ste uključeni i u podršku ranom razvoju djeteta. Koje biste savjete dali roditeljima o važnosti prve tri godine u razvoju njihove djece?
Kada sam se krenula tek educirati o ranom periodu, shvatila sam koliko mi sami sebe ne poznajemo u tom predverbalnom razdoblju u kojem se formira ogroman dio našeg mozga i formiraju prva uvjerenja koja nastavljamo potvrđivati kroz život. Prvo sam krenula upoznati sebe kroz tjelesno orijentiranu terapiju, kroz pisanje, kroz edukacije. Iako me psihologija aktivno zanima već preko 20 godina, nikada nisam bila svjesna koliko je nemoguće upoznati ikoga, dok ne osjetiš duboko sam sebe. Jako često se naši odnosi u životu svode na hrpu projekcija i transfera naših snova, očekivanja, nadanja i ideja. Shvatila sam koliko je sposobnost za duboki odnos uvjetovana našim najranijim danima.
Prvo toplo preporučujem svakom roditelju edukaciju o Ranom razvoju. Ima jako puno besplatnih videa koji govore i razvoju dječjeg mozga, periodima odrastanja i što im može olakšati put i stvoriti osjećaje i uvjerenja koje će nositi sa sobom za života. Jasno, ne možemo utjecati na sve. Tu je dubina one rečenice „naša djeca, nisu naša djeca“. Oni dolaze za svojim putem, sudbinom i sa svojim kapacitetima, ali definitivno ogroman utjecaj ima osvještavanje naših obrazaca i uloženi trud da se taj most u najranijim života izgradi kao kvalitetan temelj na kojem će koračati svi odnosi naše djece po uzoru na osjećaj sigurnosti koji smo im u stanju pružiti u trudnoći i porodom, nastavno na prve 3 godine.
Istražiti što znače tantrumi i što je njihova tajna snaga, ako se zdravo zrcale i dozvole djeci uz granice i regulaciju. Istražiti što znači samoregulacija i odnos „sebe prema sebi“ kada se gubi tlo pod nogama i vama i djetetu. Istražiti što su to skokovi u razvoju, što je faza counterwilla i čemu služi prvo dječje „ne i neću“. Preispitati se čiji je to glas u nama koji očekuje od djeteta od 2 godine da kontrolira svoje emocije, kad mi tko nekada sa 30 ili 40 nismo u stanju? Želimo li odgojiti dijete koje ima sebe i pomažemo mu da odraste u to ili dijete koje izgubi sebe, pa se traži narednih 80 godina? Što za dijete znači zrak, igra, priroda, naš osmijeh, zrcaljenje emocija i što su to zrcalni neuroni? Što je baby self i zašto dijete najlakše ulazi u „dramu“ poslije dugog dan baš pred vlastitom majkom? Što je koregulacija i svjesnost, prisutnost, viđenost? Što je to crno bijeli emocionalni kontejner i kada i kako dijete postepeno izlazi iz tog „volim te - mrzim te“ svijeta, te kako mu pomoći da upozna nijanse emocija i naučiti ga da prepozna svoje emocije i zdravo isprazni taj naboj? Zašto će se dijete prije „odreći sebe“ nego roditelja, čak i kada roditelj ne postupa dobro?
Što je to energetska komunikacija i zašto je djeci važno ne lagati po pitanju emotivnog ozračja i situacija koje se pred njima događaju? Kako stanje majke utječe na novorođenče i dijete koje odrasta?
Zašto je važno da misli, riječi i djela budu u skladu i koje su posljedice „zavaravanja“?
Iskreno, ne znam kako bih imala hrabrosti na temelju čiste intuicije u današnjem svijetu uzeti dijete u ruke. Svijet više nije isti. Nismo ni mi. Do kada ćemo se pretvarati da nije tako?
