Ivana Vojak, mama osmomjesečnog Vite, za Klokanicu se prisjetila poroda u karlovačkom rodilištu te tvrdi da je u bolnicu najvažnije doći bez straha, s pozitivnim mislima i s povjerenjem u stručne ruke. Mlada mama otkrila nam je i zašto je u zadnji trenutak odlučila da supruga ipak želi poštedjeti prizora iz rađaonice
"Trudnoća mi je, naravno uz majčinstvo, bila najljepši period života. Osim sitnih tegobica poput žgaravice nisam imala nikakvih problema, imala sam višak željeza i neku nadnaravnu energiju, radila sam do 7. mjeseca trudnoće, jako puno se kretala, uživala i pripremala se za malu štrucu. Srećom smo sve sredili na vrijeme jer mi je na posljednjem pregledu pred termin u bolnici ginekolog predložio hospitalizaciju zbog viška vode", priča nam Karlovčanka Ivana Vojak, 31-godišnja mama osmomjesečnog Vite.
No, kaže Ivana, i ta dva tjedna koje je provela u bolnici dobro su joj došla jer je upoznala predivno bolničko osoblje karlovačkog rodilišta, divne cimerice, a usput je izgubila i strah od poroda.
"Jedva sam ga čekala", dodaje Ivana. Mama malenog Vite kaže kako je svoju malenu štrucu dobila čim ga je sa suprugom Dinkom poželjela, i to na putovanju snova u Pariz.
"Može se reći da nam je uspjelo otprve. Nakon vjenčanja smo htjeli još malo putovati, srediti stan, muž je diplomirao, dobio siguran posao i onda smo lani za moj rođendan otišli na putovanje snova u Pariz i poželjeli malu štrucu. Nismo ni znali da će nam se želja tako brzo ostvariti i da smo već preko carine prošvercali najljepši mogući suvenirčić", smije se Ivana.
Olakšanje nakon poroda
Simpatična Karlovčanka ispričala nam je i kako joj je prošao porod za kojeg kaže kako je najvažnije doći bez straha, s pozitivnim mislima, a vrlo je važno i imati povjerenje u stručne ruke. Premda je, kao i svaka rodilja, poželjela lagani porod, majka priroda je, kaže Ivana, zakazala.
"Maštala sam o holivudskom porodu, no nisam imala niti jedan svoj trud pa sam morala na inducirani porod jer sam prenijela osam dana. Noć prije sam 'utamanila' sve što sam imala u ormariću jer sam se bojala gladi na porodu", smije se Ivana. Pripreme za porod počele su već u 6 sati kada je primila drip, no prošlo je još više od sedam sati prije nego je primila svoju, kako sina od milja zove, hrgu u ruke. Vrijeme do početka pravih trudova kratila je šećući, slušajući radio i razgovarajući s babicama za koje ima samo riječi hvale.
"Nakon 6 sati doktor me pregledao, očekivala sam da će mi reći, to je sad to, no nisam se otvorila niti milimetra. Razočarano sam se prošetala do wc-a i osjetila jaki pritisak na crijeva. Nisam ni slutila da se to Vito odlučio spustiti. E onda je krenulo žešće. Trudovi su postajali sve jači, uspjela sam ih sve prodisati, no pred izgon mi se činilo da gubim svijest od boli, klečala sam, oslanjala se o stol, pokušavajući olakšati te tsunami trudove. Srećom, to sve skupa je trajalo oko sat i pol vremena, polegli su me na stol, babica je izvela epiziotomiju, a doktorica samo polegla ruku na trbuh i Vito je izletio kao ribica. Koja sreća, koje olakšanje, koji nalet energije, uhh", prisjeća se ponosna mama.
Pohvala za patronažne sestre
Iako je sa suprugom imala dogovor da na porodu budu zajedno pa su skupa prošli i trudnički tečaj, tri dana prije poroda plan se promijenio. Naime, suprug Dinko došao joj je u posjet baš u vrijeme kad je njezina cimerica rađala pa je sav problijedio kad je čuo kako to zvuči.
"Onda sam odlučila poštedjeti ga tih prizora i samo mu javiti kad uđem u boks i kad sve bude gotovo. Na kraju sam sretna kako je sve ispalo jer, uz predivne babice koje su mi dodavale vode i vodile me kroz porod objašnjavajući što i kako, jednostavno suprug mi ionako ne bi mogao previše pomoći, više bi statirao nego sudjelovao. Mislim da je prisutnost supruga na porodu prvenstveno stvar dogovora i želje oba partnera, no meni je neopisivo najbitnija njegova svakodnevna pomoć i podrška", rekla nam je Ivana. Osim za osoblje rodilišta u Karlovcu, Ivana ima samo riječi hvale i za patronažne sestre koje su osnovale i grupu za potporu dojenju, jednom tjedno važu bebe tako da mame mogu pratiti njihovo napredovanje u kilaži, a i uvijek su dostupne ako mame trebaju bilo kakav savjet. Od svoje je patronažne sestre, otkrila nam je Ivana, dobila i najbolji savjet vezano uz dojenje: "Ne gledaj na sat, gledaj svoje dijete".
Posložili se prioriteti
Ivana kaže su joj prvi dani sa sinom protekli sasvim prirodno kao da je suprugu i njoj Vito treće, a ne prvo dijete.
"I hendlanje i dojenje je teklo prirodno. Vito je još od rodilišta imao svoj ritam noćnog buđenja. Samo bi se promeškoljio, ja bih ga podojila i vratila u kinderbet i svi bismo nastavili spavati, tako da ga je ipak po danu bilo puno lakše nunati jer smo bili odmorni. Također, Vito je rijetko plakao i to samo u slučaju gladi pa nismo gubili vrijeme pokušavajući identificirati razlog plača", otkriva ponosna mama te dodaje kako je, naravno, bilo i dana bez ručka, dana kada bi stan izgledao kao poslije premetačine.
"No nije prošao dan da nismo bili u šetnji, da se nismo igrali, čitali... Jednostavno su se prioriteti posložili – Vito na prvom mjestu, sve ostalo kako se stigne", kaže Ivana.
Iako je nekim mamama dojenje u počecima veliki problem, Ivana otkriva kako konkretnih problema nisu imali. Onih početničkih i, kako kaže, imaginarnih riješila se uz pomoć sestra u rodilištu i patronažnih sestara.
"Te probleme vjerojatno imaju sve mame. Mislim na nedostatak samopouzdanja, razmišljanje imam li dovoljno mlijeka, da li je dovoljno kvalitetno, trebam li mu dati dohranu... Najteži dio bili su skokovi kad bi Vito bio gladan svakih 45 minuta, no i to smo preživjeli. Srećom, trajali su po jedan dan i imala sam suprugovu podršku, jer je najčešći komentar okoline bio 'daj mu flašicu, nemaš ti dovoljno mlijeka'. Zgodna je to igra majke prirode, par dana prije skoka bih i ja doživjela skok, bila sam strašno gladna i žedna, ponuda se morala prilagoditi potražnji i tako je bilo svaki put", otkriva Ivana te dodaje:
"Vitu sam prvi put podojila odmah nakon poroda i dojim ga i danas, iako smo prije 2 mjeseca krenuli i s 'krutim gorivima' i planiram ga dojiti dok god budem imala mlijeka. Neopisiv je to osjećaj da daješ djetetu najbolje od sebe kako bi on rastao i napredovao, predivno je gledati kako se ta mala štruca stisne uz vas, smiri, zaspe i naočigled iz dana u dan raste i razvija se... Isplati se pomučiti koliko god teško nekad bilo", zaključuje ova simpatična Karlovčanka.
