Roditeljstvo je osjetljivo područje kako god okrenemo. A greške su neminovne. Nježno roditeljstvo je popularno u posljednje vrijeme, ali mnogi smatraju da je lako raditi greške tim stilom…
Nježno roditeljstvo je divan stil roditeljstva – nema vikanja, nema kazni, nema drame… No, postoji jedan veliki problem: teško je odrediti i postaviti neke granice, pa je zapravo puno lakše griješiti kad kreneš ovim putem nježnog stila odgoja.
Psihologinja Aliza Pressman izdala je knjigu koja se zove „The 5 Principles of Parenting: Your Essential Guide to Raising Good Humans“ (5 principa roditeljstva: Osnovni vodič za odgajanje dobrih ljudi). U njoj opisuje kako roditelji mogu odgojiti otpornu djecu.
Jedan od ključnih koraka na putu do odgoja otporne djece je samoregulacija ili sposobnost reagiranja na iskustva na način koji je društveno prihvatljiv.
„Primarni način na koji dojenčad i djeca uče samoregulaciji je kroz koregulaciju, koja uključuje različite vrste odgovora, kao što su topla prisutnost, potvrda lošeg osjećaja i umirujući ton glasa, kao i modeliranje vlastitog procesa smirivanja,“ kaže ona.
To je otprilike upravo ono što nježno roditeljstvo zahtijeva od roditelja da učine umjesto da grde uzrujano ili frustrirano dijete. „Dijeleći svoj osjećaj smirenosti sa svojom djecom, polako ih učimo kako da se sami reguliraju kada osjete moguću prijetnju,“ kaže psihologinja.
Koregulacija je bitna
Neki roditelji pogrešno tumače koregulaciju kao glumljenje sreće, kaže Pressman, jer vjeruju da djeca ne mogu podnijeti kad gledaju kako je njihov roditelj uzrujan ili frustriran. Međutim, to može potkopati samu svrhu koregulacije, a to je - pokazati svojoj djeci da čak i kada imaš teške, snažne emocije, možeš ostati mirna.
„Djeca se mogu nositi s našim osjećajima — cijelim rasponom osjećaja — sve dok razumiju da mi znamo kako se nositi sa svojim osjećajima, da nam ne trebaju pomagati u upravljanju našim osjećajima i da ih bez obzira na naše mentalno stanje uvijek volimo i sposobni smo brinuti se o njima,“ kaže Pressman.
Sve u svemu, umjesto da zakopamo svoje osjećaje, moramo o njima razgovarati sa svojim djetetom.
Ono što savjetuje jest da je dobro djetetu pokušati ispričati što ti se događa dok se prebacuješ u sadašnji trenutak, i to tako što ćeš reći nešto poput: „Trenutno sam tako iznervirana da mi je vrlo izazovno usredotočiti se na ono što radim. Pusti me da duboko udahnem i vidim mogu li se vratiti u stanje u kojem mogu obratiti pažnju na ono što radim ovdje.“
To, naravno, ne znači da ćeš s djetetom dijeliti svaku misao koja ti prođe kroz glavu. Ne, nego ćeš obratiti pozornost na vlastite osjećaje i iskustva, te pripaziti da ih, nenamjerno, ne projiciraš na svoju djecu.
