Svi radimo greške u roditeljstvu i ne možemo očekivati da ćemo biti – „bezgrešni“, ali neke stvari bismo ipak trebali zaobići u najboljem interesu naše djece. Pa tako i ovih 9 toksičnih navika.
Ne postoji roditelj koji nije napravio pogrešku u svom roditeljskom vijeku – ma koliko taj vijek trajao. Sasvim je normalno griješiti, jer je roditeljstvo nešto što ne samo činimo, nego živimo iz trenutka u trenutak, pa nije baš lako neprestano držati savršeno uzde u rukama. A nije to, pored svega, baš niti najlakše „zanimanje“ na svijetu, pa se greške podrazumijevaju.
No, neke greške ipak moramo pokušati izbjeći, jer uistinu nisu dobre za našu djecu. Ovih 9 roditeljskih navika stručnjaci su prozvali – toksičnima, a njima bi se trebalo čim prije pozabaviti ako ih činite ili izbjegavati i dalje ako ih dosad niste činili. Kad govorimo o toksičnom roditeljstvu, ne mislimo samo na to da dijete provodi previše vremena pred ekranom ili im ponudimo gotovu hranu za večeru. To su više neke navike, neki postupci zbog kojih se djeca osjećaju nesigurno, posramljeno, tjeskobno i mogu imati psihološke traume.
Evo kojih 9 toksičnih navika treba izbjegavati
Upravljanje djetetovim životnim putem
Mi smo roditelj i imamo prirodnu potrebu pomoći svojoj djeci u svemu, pa tako i usmjeriti ih na pravi put i pomoći donijeti dobre odluke. No, pretjerivanje u tom može biti toksično. Roditelji koji ne pokazuju razumijevanje za životni put koji dijete izabere, te mu ne dopuštaju da samo bira.
Djeca moraju donositi vlastite odluke i priznavati vlastite pogreške kako bi mogla razviti neovisnost i samopouzdanje. Neka samo bira kad i što će učiti, neka osjeti posljedice tog, neka samo bira sportove i druge izvannastavne aktivnosti. Tako će samo istražiti vlastite interese.
Tjeranje djece da biraju stranu između roditelja
Ovo nije dobro niti dok je dijete malo, pa mu postavljaju pitanja na ovu temu, a još je manje dobro kad se roditelji, na primjer, rastanu, pa dijete mora birati strane. Djeca nisu dio roditeljskih sukoba i problema i uključivanje njih može dovesti do tjeskobe i krivnje.
Poricanje djetetove stvarnosti
To se događa zapravo onda kad roditelji odbijaju prihvatiti ili potvrditi djetetove osjećaje ili način na koji dijete doživljava neku situaciju. Budući da nismo svi isti, dijete može imati sasvim drukčiji doživljaj iste stvari. A ako mu namećemo svoj („ma nije baš tako bilo“, „preosjetljiv-a si“, „pretjeruješ“), ono može početi preispitivati vlastitu stvarnost i osjećaje. Zbog toga se može osjećati kao da ga roditelj odbacuje.
Pretjerana kontrola
Ovo je nešto što nikad nije dobro – od helikopter roditeljstva, strogog roditeljstva, pa sve do nekih kasnijih faza. Ne moraš znati s kim se dijete točno druži u kojem trenutku, što i s kim razgovara. Ne možeš utjecati na baš sve što se tiče tvog djeteta i to je u redu. Takvo ponašanje obično proizlazi iz vlastite tjeskobe ili nesigurnosti i može imati suprotan učinak, odnosno dovesti do toga da se dijete distancira ili skriva stvari od roditelja.
Iskorištavanje krivnje
Pod izlikom da vode svoju djecu, neki roditelji zapravo manipuliraju njima, odnosno utječu na to da djeca odluče onako kako oni žele. To je moguće zbog osjećaja krivnje kod djeteta. Dijete, naime donese odluku koja mu je nametnuta jer se osjeća krivim ako odluči drukčije. Ili će odluku donijeti u tajnosti.
Neupravljanje vlastitim emocijama
Nije uvijek lako i naravno da su roditeljske emocije intenzivne – stresno nam je i iscrpljujuće. No, ako ne upravljamo vlastitim emocijama, to može snažno utjecati na našu djecu. Nije, na primjer, dobro kad je dijete stalno zabrinuto zbog naših emocija i kad imaju osjećaj da moraju hodati kao po jajima.
Komentiranje tijela ili prehrambenih navika
Komentiranje izgleda tijela ili težine djeteta nikada nije dobra ideja - čak ni onda kad mislimo da govorimo nešto što mislimo da je pohvalno. Ako se previše fokusiramo na to, djeca mogu biti prisiljena razmišljati na određen način. U današnje vrijeme kad je izrazito puno poremećaja prehrane, to je loš pristup.
Nedostatak granica
Ovo smo dosad već toliko puta spomenuli, o tom govore baš svi stručnjaci, a to je ono što je u modernom roditeljstvu gotovo nestalo – i nije dobro. Djeca trebaju granice, jer se bez njih mogu osjećati izgubljenima.
Komentiranje utjecaja na druge
Takve su situacije, na primjer, one kad djetetu kažemo „Svaki put kad si nemiran, svi smo živčani“ ili „Kad god uđeš u sobu, osjetimo nemir.“ Tako omalovažavamo djetetovu osobnost i dijete može pomisliti da je teret ljudima oko sebe.
