Nekad nas djeca zapanje svojim argumentima, ali budući da su često dio onog što zovemo – prkos, uglavnom se potrudimo to sasjeći u korijenu. No, ne bismo trebali.
Djeca nas znaju itekako iznenaditi svojim razmišljanjem, svojim argumentima, svojim postupcima. Često to bude u situacijama u kojima mi trebamo da nas djeca poslušaju, da nas čuju, da naprave kako smo zamolili, rekli. I da, nerijetko takve njihove postupke nazovemo – pametovanjem, a nije nam baš ni milo što baš nama, svojim roditeljima, to rade.
Znanstvenici koji su i roditelji mogu na najrazličitije načine doći do inspiracije za svoja istraživanja. Tako je jedan znanstvenik sa Sveučilišta Harvard, Tomer Ullman, došao na ideju za istraživanje kad je rekao svom tada petogodišnjaku da odloži tablet. Umjesto da ga potpuno odloži, kao što je tata zapravo želio, dijete je odložilo uređaj na stol i nastavilo gledati. Ullman je tada bio uzrujan, ali ga je takvo ponašanje zaintrigiralo.
Tada su Ullman i njegovi kolege, koji su također imali slična iskustva s djecom, odlučili istražiti kako to djeca koriste „rupe“ u jeziku, i to puno brže i spretnije nego odrasli. Ponekad to čine u svoju korist, kao u prvom primjeru, a ponekad sasvim nenamjerno. Na kraju studije koja je objavljena u časopisu Child Development, ustanovili su da takvo ponašanje zapravo pokazuje da dijete počinje bolje razumijevati jezik – i druge ljude.
Kognitivna znanstvenica i suvoditeljica studije Sophie Bridgers i njezini kolege anketirali su 260 roditelja kako bi stekli dojam koliko je kod njihove djece često korištenje „rupa u jeziku“. Bilo je tu raznih primjera: dijete kojem je rečeno da se drži za ruke kad je prelazilo cestu držalo je vlastitu ruku umjesto ruku svojih roditelja, dijete kojem je rečeno da ne ide van samo, povelo je psa sa sobom umjesto da čeka odraslu osobu.
Tada su znanstvenici dvjema skupinama djece – jedna od četiri do devet godina, druga od pet do devet – dali da čitaju scenarije i pronađu takve „rupe u jeziku“. Ispostavilo se da četverogodišnjaci nisu bili u stanju razlikovati „rupe u jeziku“ od nepridržavanja uputa. No ispitanici u dobi od pet do devet godina na rupe u zakonu gledali gotovo kao na način da se izvuku iz nečeg na temelju tehničkih „pogreški“ – drugim riječima razumjeli su što je roditelj u scenariju tražio i kako je dijete iskoristilo rupu u zakonu da iskoristi nedostatak specifičnosti u naredbi.
„Postoje društvene norme i pravila koja djeca uče oko jela, igre, svojih kućnih poslova, domaće zadaće, vremena za spavanje, osobne higijene,” kaže Bridgers. „Oni testiraju sve te granice."
Sve u svemu, znanstvenici su zaključili da djeca mogu vrlo brzo iskoristiti rupe u jeziku oko osme godine, a ta se vještina razvija između pete i sedme godine. Vještine koje se tad razvijaju ne samo da omogućuju djeci korištenje rupa u zakonu, već im omogućuju i shvaćanje složenijih govornih figura kao što su ironija, metafora i sarkazam, ali i laganje.
Laura Wagner, profesorica razvojne psihologije na Sveučilištu Ohio State, ističe da je to dob kad se kod djece razvija i sve bolja „vještina“ laganja.
„Roditelji možda neće cijeniti djetetovu vještinu laganja ili stalno zaobilaženje naredbi. Ali to pokazuje da oni prikupljaju i koriste puno jezičnog i društvenog znanja", kaže Wagner. Osim toga, to je sve dio kreativnog rješavanja problema.
Upravo zato Bridgersov tim koji je provodio istraživanje smatra da uopće nije da se djeca ponašaju kao „mali odvjetnici", jer oni tako uče upravljati dvosmislenim društvenim interakcijama – i zabavljaju se tako.
Dakle, budući da to znači da je dijete zapravo vješto, mudro, spretno s riječima, nemoj kažnjavati ono što ti djeluje kao "pametovanje", jer dijete na taj način razvija važne jezične i društvene vještine.
