Naša djeca znaju nas živcirati, ali tada znamo da možemo reagirati i reagiramo. No, što kad su u pitanju tuđa djeca? Na primjer, djeca prijateljice? Kako reagirati i reagirati uopće ili ne?
Puno tog možemo trpjeti kad su naša djeca u pitanju. Nekad imamo živaca koliko god treba. Nekad nemamo baš toliko, ali uspijemo se suzdržati. A ako se i ne suzdržimo… pa, naša su djeca, možemo ih dovesti u red ako pretjeraju u bilo kojem pogledu. No, što je s tuđom djecom?
Nekad nas tuđa djeca mogu jednostavno izbaciti iz takta. Imamo poriv dovesti ih u red kako god znamo i umijemo i objasniti im točno zašto nije u redu da se tako ponašaju. Recimo to tako pristojno. No, nekad jednostavno odmahnemo rukom, progutamo sve ono što nas u tom trenu tišti, i odemo dalje. Nije naš problem.
Osim što nas tuđa djeca mogu živcirati i stvarati nam nelagodu neprimjerenim ponašanjem, nekad je dovoljno već da nismo navikli na takvu djecu. Toliko glasnu, toliko aktivnu, toliko nemarnu ili bilo što drugo. Nije da ih ne volimo, ali… Psiholog Matthew Morand za HuffPost je rekao da je ovaj problem vrlo čest i dao svoje savjete.
Evo savjeta kako reagirati kad te izluđuje tuđe dijete:
Imaj na umu ovo osnovno načelo
Morandova strategija je jednostavna – sjetite se da je situacija bila obrnuta. „Kad bih brojao koliko me je puta dijete udarilo u potiljak u avionu, mogao bih tužiti njihove roditelje za traumatsku ozljedu mozga. Odgovori većine ljudi obično su negativni i osuđuju. Pitam ih, i pitam se: 'Zar moja djeca nisu bila teška?' Kako se mogu naljutiti na to dijete kada sam doslovno bio u toj situaciji na drugoj strani?”
Važno je sjetiti se da su djeca također ljudi i mogu imati loše dane kao i bilo tko drugi. Ako se ponašaju na način koji ti smatraš 'iritantnim', možda su imali težak dan u školi ili su se posvađali s prijateljem.
Razmisli je li izvor problema dijete ili roditelj
Roditelji se mogu poistovjetiti s roditeljem čije je dijete u pitanju, ali što je s osobama bez djece? „Usredotočite se na to je li roditelj svjestan ponašanja svog djeteta“, kaže Morand, te pojašnjava: „Možemo odati priznanje i pronaći mir u poštivanju toga da je roditeljstvo teško, a ako taj roditelj pokušava spriječiti loše ponašanje, onda je to jedino što je važno."
No, ponekad nije problem u djeci. Nekad su to roditelji. Oni roditelji koji izgledaju potpuno nesvjesni svega ili uopće ne mare dok njihova djeca rasturaju knjižaru ili javne prostore tretiraju kao svoja osobna igrališta - i kante za smeće.
No, opet, nikad ne vidimo cijelu priču. Nekad taj roditelj prolazi nešto teško osobno, možda im situacija kod kuće nije sređena, možda se bori s nečim kao što je bolest… Isto tako, možda ti se čini da je taktika koju roditelj odluči primijeniti neobična, a možda je baš ta najbolja za to dijete.
Slijedi pravilo od 3 koraka da obuzdaš svoju frustraciju
Dakle, kako ne izgubiti živce? Možda mogu pomoći neke strategije koje savjetuju stručnjaci za - očuvanje zdravog razuma u ovakvim trenutcima.
Psihologinja Shira Schwartz ima pravilo u tri koraka:
1. Ignoriraj
Da, točno to. Nekad djeca jednostavno traže „publiku“, odnosno traže pažnju, pa je najbolji izbor – ignoriranje.
2. Preusmjeri
Ako imaš priliku, skreni pozornost djeteta u drugom smjeru. Možda vidiš nešto zanimljivo, možda možeš djetetu dati zadatak da se osjeća važno. Možda se samo žele osjećati odraslo i napraviti nešto „odraslo“.
3. Odupri se porivu za „roditeljevanjem“
Nemoj biti roditelj tom djetetu – osim ako nemaš takvu „uputu i dopuštenje“ roditelja. No, to ne znači da moraš šutjeti. U redu je reći smireno: „Ne sviđa mi se to što radiš i bilo bi lijepo da prestaneš."
Ako ništa drugo ne uspije, preporuča psihologinja: zatvori oči, duboko udahni i sjeti se da možeš ostaviti te malene lude njihovim sretnim roditeljima.
